Izvor: Gracija

Bio je pravi poduhvat organizirati intervju i fotografiranje Sanele Diane Jenkins (41). Ova uspješna poduzetnica i humanitarka, rođena Sarajka, ima do u detalje isplaniran dnevni raspored sedmicama unaprijed. Stoga je zbog naše molbe za poseban editorijal morala pomjeriti dogovorene sastanke. Fotografiranje je upriličeno u njenom domu u Malibuu, ekskluzivnom mjestu u blizini Los Angelesa, na obali Tihog okeana, poznatom po dugim plažama i ekstravagantnim domovima filmskih zvijezda.

Za fotoseansu bio je angažiran Steven Gomillion, poznati američki fotograf slavnih, kao što su Rihanna, Jennifer Lopez, Justin Biber i Sharon Stone. Svoj dom u Malibuu Sanela dijeli sa sinom Innisom (14) i kćerkom Eneyom (11), a često su tu i njeni roditelji, otac Smajo i majka Rašida, koji žive u Sarajevu. Nekadašnji ekonomista Smajo Ćatić i knjigovođa Rašida imali su i mlađeg sina Irnisa, koji je poginuo na samom kraju rata u 21. godini. Sanela je, godinama kasnije, odlučila u spomen na brata osnovati Fondaciju “Sanela Jenkins”, koja danas pomaže školama, bolnicama i drugim institicijama kojima je pomoć potrebna, kako u Bosni i Hercegovini tako i u svijetu. Samo za našu zemlju Sanela je do sada donirala preko tri miliona KM. Osnivačica je i Klinike za ljudska prava koja djeluje na prestižnom Kalifornijskom univerzitetu u Los Angelesu (UCLA).

Slijedom ratnih okolnosti, djevojka iz sarajevskog naselja Alipašino Polje obrela se u Londonu, tamo završila ekonomiju, udala se i rodila dvoje djece, ali je britanska prijestolnica nije mogla zadržati. Kad se nakon 12 londonskih godina, 2005., s porodicom preselila u Ameriku, nakon kratkog vremena na Floridi, u Malibuu je pronašla pravi dom, te proširila krug prijatelja od kojih su mnogi najpoznatije svjetske filmske i muzičke zvijezde. U Americi je pokrenula vlastiti biznis lansiravši zdravo piće Drink Neuro, koje je brzo steklo veliku popularnost.

Jeste li sada Amerikanka, barem po nekim navikama, kulturološkim razmišljanjima?

– Ako smo iskreni prema sebi i ne lažemo okolinu, onda svako zna da je vrlo teško promijeniti genetiku i navike. Sve i da hoću, ne mogu biti Amerikanka jer sam to što jesam i jako sam ponosna što dolazim iz Bosne i Hercegovine. Amerika je velika zemlja, s raznim mogućnostima, i tu ima mjesta za sve. Mi koji doselimo smo dio te američke različitosti, ali s tim što unosimo svoje osobenosti u taj miks kultura. Ako pokušavate biti nešto što niste, i čak da ste dobri u tome, uvijek ste kopija. Ja tako ne znam i ne želim, to sam što jesam i originalna kakva jesam. Uvijek je prihvatljivo napraviti nadgradnju i oplemeniti svoju kulturu, spoznati nove stvari i usvojiti ih. Recimo, od Amerikanaca treba prihvatiti poslovnu profesionalnost i konkretnost, uslužnost, organizaciju i slično. Oni su kao društvo jako organizovani, za razliku od nas koji uvijek radimo po svome i sistem nam puno ne znači. U redu je prihvatiti dobre stvari, ali sve se nadograđuje na temelje koje svako od nas već ima. 

Kako je izgledalo kad ste se tek doselili?

– U Los Angeles sam dolazila i ranije, tako da mi nije sve bilo nepoznato. Također sam već imala dosta prijatelja, tako da nisam baš, što se kaže, pala s neba i počela upoznavanje. Prije toga sam živjela na Floridi, pa u Londonu, pa sam se i tamo sa mnogima viđala. 

Od koga ste kupili vilu u Malibuu u kojoj danas živite?

– Vlasnik je bio velika zvijezda country muzike Kenny Rogers. Unutrašnjost je poprilično preuređena, uključujući, naravno, i kompletan namještaj. Značajno smo dogradili kuću te napravili novu u drugom dijelu posjeda koji se prostire na preko 10 duluma, tako da se obje kuće uklapaju u cijeli ambijent. Biti u Americi deset godina na istoj lokaciji govori puno o našoj vezanosti za ovu kuću, jer se obično ljudi ne zadržavaju toliko na jednom mjestu. Ja sam cijelu deceniju tu i istinski uživam u kući i ambijentu koji sam stvorila. 

Ko su vam prve komšije? 

– Prvi komšija mi je pjevač grupe Red Hot Chilly Peppers, Anthony Kiedis.

Kako dočekujete goste? Osjete li odmah da su u kući jedne Bosanke?

– Zna se kako se kod nas dočekuju gosti. Ako ja nisam u kući, skoro uvijek će vas dočekati neko iz Bosne. Moji roditelji Smajo i Rašida obično su sa mnom i djecom preko zime, a u jesen i proljeće moja rodica Emira, koja je domaćin kuće u svakom smislu. Gosti se dočekuju kako smo naučili: kafa se iznosi a da se i gost ne pita, uz to ide sok, pa kolači, ručak itd. Malo je ambijent drugačiji jer smo na moru, ali trpeza je slična.  

Kako izgledaju losanđeleški komšijski rituali? Posjećujete li jedni druge?

– Komšijski rituali nisu baš kao kod nas, mada ima tu puno više prisnosti nego što se misli kad se posmatra sa strane. Nije jednostavno dobiti priliku da se kupi kuća u ovom naselju, ali ko to uspije, onda i postane dio ovdašnje filozofije življenja. U našoj kući se puno češće družimo nego što se dešava u komšiluku, jer smo donijeli dio naše kulture, a mi se volimo družiti. Kroz moju baštu prošlo je mnogo poznatih iz poslovnog svijeta, kao i svijeta šoubiznisa. A često je bilo na stolu i naše hrane, tako da dobro znaju kako mi kuhamo i dočekujemo goste. 

Kako odgajate djecu?

– Ja sam samo jedna obična Bosanka i kad su u pitanju djeca, sa svim obavezama i navikama kao i druge naše majke. Mogu mnogi od nas biti uspješni u životu, imati karijere, živjeti lagodnije, ali ne možemo pobjeći od nas samih, niti trebamo bježati. Mislim da smo mi dobro odgajani i taj stil treba unapređivati i dograđivati. Temelji su sigurno dobri. Uglavnom sam s djecom nakon škole, često zajedno radimo zadaću, razgovaramo o svemu i pokušavam biti prijatelj s njima. Ali sam i jako stroga, jer teško da im mogu proći nestašluci a da to ne primijetim. Ipak sam ja odrasla u Sarajevu, gdje se nauči raznih mangupluka (smijeh)! Stroga sam i pravedna, popustljiva nisam baš lako, osim ako ne dobijem valjan argument. U školi su dobri i imaju aktivnosti koje ih ispunjavaju na dnevnoj bazi. Eneya voli više jahanje, ima svog konja, a Innis, kao i većina njegovih vršnjaka u Bosni, voli fudbal, pa to i trenira. 

Kad niste kod kuće, gdje vas se najčešće može pronaći?

– Tokom radnih dana, ako nisam kući, onda sam u svojoj firmi Neuro u glavnom sjedištu u Santa Monici. Ako mislite na opuštenije momente, onda to može biti neki dobar restoran ili druženje kod mnogobrojnih prijatelja. Dakle, zavisi od situacije i dana. Puno radim, nisam statična po prirodi, tako me ima na raznim mjestima. 

Koje vam je omiljeno mjesto u Los Angelesu?

– Ponovo zavisi od ambijenta. Malibu mi daje smiraj i volim njegov ritam, koji je sporiji u odnosu na sami Los Angeles. Međutim, Los Angeles ima dosta lijepih mjesta; volim prošetati Santa Monicom, ili otići na ručak u jedan grčki restoran u Malibuu. Los Angeles ima zaista dobrih restorana i volim probati hranu na raznim mjestima. Ipak, preferiram morsku hranu.

Poznati ste i kao prijateljica mnogih slavnih osoba i holivudskih zvijezda. Koga ćemo najčešće zateći kod vas u posjeti?

– Pa bude tu raznih gostiju, ali izdvojit ću neke: Cindy Crawford, Kid Rock, Gabby Reece, Laird Hamilton, Rihanna, Paris Hilton, Gerard Butler, Owen Willson, Elton John, Jery Wintrop, Chris Brown, Pamela Anderson...  Tu je često i mojih nekoliko prijatelja iz Bosne i Hercegovine, a ugostila sam i Harisa Silajdžića, kao i razne poslovne ljude iz svih krajeva svijeta.

Kome se vaša djeca najviše obraduju?

– Oni imaju svoje prijatelje kojima se raduju. Kid Rock je kao član porodice pa ga i oni tako doživljavaju. S njim se mogu šaliti, ali i ozbiljno razgovarati. A Innis naročito voli kad neko dođe iz Bosne jer je jako vezan za naš stil života, način življenja, humor. Oboje odlično govore bosanski jer su tamo po cijelo ljeto. 

Slavna američka manekenka Cindy Crawford vaša je velika prijateljica. Recite nam nešto o njoj?

– Cindy je stvarno dobra osoba. Ovo ne govorim iz kurtoazije, nego zaista tako mislim. Uvijek sam birala društvo, a pogotovo sad nemam razloga s nekim se družiti nasilu. Cindy, i ne samo ona, zna sve o Bosni i mom životu. Suosjeća sa svim što smo proživjeli, ali tada, kad se sve  dešavalo, nije znala detalje. Pričala sam joj o svemu kad smo se upoznale. Svijet u Hollywoodu je ipak uticajan i da su tada znali više, kao što mnogi danas znaju, sigurno bi digli glas protiv svega što nam se dešavalo. Ne samo Cindy, nego koga god sam upoznala, upoznala sam ga i s Bosnom, i oni znaju čime se ja bavim i kako radim za svoju domovinu. 

Koliko vam je Malibu pogodan za obavljanje poslova? 

– Malibu je odličan za odmaranje i skupljanje pozitivne energije nakon napornih radnih dana. Nisam baš primorana putovati u L.A. kad su velike gužve, a i dobar dio sastanaka obavljam upravo ovdje. U sklopu kuće imam office i mjesto gdje pravim sastanke. Često su ti sastanci u bašti, uz cvrkut ptica i pogled na more, pa se u takvoj atmosferi relaksiranije razgovara i o poslu. Uglavnom, boravak preko deset godina na ovoj adresi govori da mi odgovara u svakom pogledu. 

Kako izgleda vaš dan kad nemate poslovnih obaveza?

– Takvih dana je jako malo. Nakon ustajanja, obično prvo odem na vježbanje u fitnes salu, koju imam u kući za goste. Zatim pijem kafu i doručkujem uz pogled na Tihi okean. Volim čitati i to najčešće u popodnevnim satima. Popodne nešto pojedem, a najdraže mi je kad je skuhano nešto friško iz naše male bašte koju je organizovao moj otac. Popodne pogledam neki dobar film i obavezno se čujem sa roditeljima u Bosni. U međuvremenu bude telefonskih poziva, ili šetnja kilometarskim plažama Malibua... 

Koji od svojih automobila najviše volite voziti?

– U svijetu auta nisam baš klasična žena, volim automobile i imam neku malu kolekciju. Ako poželim voziti brže, onda biram između Lamborghinija,Ferrarija ili Aston Martina, a većinu vremena koristim Range Rover. Imam još par njih, ali više kao dio kolekcije, pa ih manje koristim. 

Kad najčešće osjetite nostalgiju za Sarajevom? 

– U proljeće, u aprilu i maju: tada se sjetim kako Sarajevo izgleda prelijepo nakon duge i teške zime. Nestanu magle, počne zelenilo i cvijeće, skidanje zimske garderobe i topliji dani. Tada poželim prošetati sarajevskim ulicama i piti kafu u nekoj od bašti te gledati ljude kako šetaju i čavrljaju jedni s drugima. Tad mi najviše zamiriše Sarajevo, a i Mostar, jer sam tamo često išla. Mati mi je Hercegovka, a otac Bosanac, tako da su mi i Mostar i Sarajevo posebno u srcu. Međutim, nostalgija ne traje dugo jer tad počinju pripreme za putovanje u Evropu na odmor i, naravno, dolazak u Sarajevo. Bez dolaska u Bosnu makar jednom godišnje, moja godina ne bi dobila smisao. Tad stavim pečat na proteklih 12 mjeseci i skupim snagu za dalje. Nekad sam u Bosni i više puta godišnje, zavisi od obaveza i potreba. 

Šta je, zapravo, vaš glavni posao?

– Moj glavni posao je vođenje kompanije Neuro koja direktno zapošljava preko 150 ljudi. Uključena sam najdirektnije u proces odlučivanja i to iziskuje poprilično odricanje i veliku koncentraciju. Praćenje tržišta, analize, otvaranje novih tržišta i sklapanje novih poslova. Osvojiti američko tržište je poprilično kompleksan projekat i investicija, a na kraju ne mora značiti da ćete uspjeti. Hvala Bogu, Neuro je prošao sve te faze i američko tržište je itekako upoznato s našim pićem. To svakako potvrđuju mnogobrojne nagrade koje smo dobili. U narednom periodu planiramo i širenje van granica Amerike. Drink Neuro je proglašen pićem broj 1 u Americi za 2011. Dobro smo se pozicionirali, nosimo se rame uz rame s najvećim globalnim korporacijama

Kakva vam je bila 2014. godina?

– Godina velikih promjena u poslovnom smislu. Najviše vremena posvetila sam Neuru: sumirala dosadašnje rezultate, postavila nove ciljeve, opet pomjerila granice i krenula u realizaciju planova. Naporna godina, ali s pozitivnim ishodima. U privatnom smislu, najvažnije mi je zdravlje mojih najbližih, jer se ništa ne može mjeriti s tim.

Šta vas je najviše obradovalo, a šta rastužilo?

– Najviše me obradovao uspjeh naše fudbalske reprezentacije i odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Svi smo živjeli za taj moment i dočekali ga. Iako nismo prošli u drugi krug, ipak smo igrali dobro i nismo doživjeli debakl niti u jednoj utakmici, kao neke velike reprezentacije. S druge strane, najviše su me rastužile poplave u našoj zemlji, kao i u susjednim zemljama, i nesreća koja je zadesila ljude u poplavljenim područjima. To nas podsjeti koliko smo nemoćni pred silom prirode, ali nakon toga potrebno je učiniti sve da se tim ljudima pomogne. 

Šta mislite da je najveći trenutni problem u BiH?

– Živimo u vrlo turbulentnom vremenu i očigledno je da se rađaju novi odnosi u svijetu. To je bolno, i kao što vidimo, vode se mnogi ratovi, napetost raste. Međutim, BiH nije zemlja koja može uticati na globalne procese, tako da se trebamo koncentrisati na sebe. Moramo se truditi svi zajedno u regionu i ne dozvoliti sebičnim ideologijama i bolesnim umovima da ugroze mir koji je postignut. Ipak, naša budućnost je u okviru EU i NATO-a i trebamo učiniti sve da dođemo u te okvire. Nakon toga su granice relativizirane i možemo se posvetiti ekonomiji. Ako budemo imali sluha jedni za druge, te dovoljno znanja i malo hrabrosti, naša budućnost je ipak svijetla. 

Izjavili ste jednom da biste se mogli baviti politikom: imate li predsjedničkih ambicija? 

– Politika može biti moj novi izazov. Bilo je i takvih razmišljanja i razgovora s prijateljima, ali izbori su bili nedavno pa ćemo pratiti dešavanja u naredne četiri godine. Politika meni ne treba da bih doživjela nešto što već nisam. Ako ocijenim da mogu dati dodatni doprinos svojim kontaktima, znanjem i iskustvom, onda može biti jedna od opcija. A ako se budem hvatala u koštac s politikom, onda idem do kraja, a na kraju je predsjednik (smijeh)!

Kakve su vaše lične želje za 2015. godinu?

– Dobro zdravlje za porodicu i prijatelje. Za ostalo ćemo se boriti kao obično.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)