Piše: Kristina LJEVAK 

Njene filmske, televizijske i teatarske uloge obilježile su posljednjih skoro pet decenija kako zajedničke bivše države tako i ovoga što danas zovemo region.
Bila je dio jedne generacije kojoj se, kako i sama kaže, poklopilo vrijeme, pa je to vrijeme iznjedrilo remek-djela poput Šijanovih, po tekstu Dušana Kovačevića Maratonaca, koji su okupili najbolje od najboljih, a Jelisaveta Seka Sablić dobila ulogu nakon što ju je druga glumica odbila, po kojoj će zauvijek biti upamćena kao Kristina kupačica.

''Ponosna sam da je taj film preživeo. On je primer jednog vrha i momenta. Tu su se skupili svi velikani. Od Duška Kovačevića i Šijana a da ne govorim o glumcima. Od Mije, preko Pavla Vuisića, Zorana Radmilovića do Bore, Bate...'', kaže Seka koja je za ulogu pijanistice Kristine nagrađena Zlatnom arenom u Puli koju nije lično primila jer je niko nije ni zvao. Očigledno nije bila miljenica i očigledno put takvih, koji u temeljima imaju samo vlastiti talenat i umijeće duže i traje.

Nerijetko će uz njeno ime u novinskim tekstovima stajati kako je već ušla u osmu deceniju, što ne prati muške kolege vršnjake, ali to je dio priče kog se nismo uspjeli dotaći u premalo vremena pred dvije rasprodate izvedbe predstave Gospođa Roza koja se bavi svim našim apsurdnim podjelama i nespremnošću da prihvatimo razlike kao nužnost i ljepotu života. A ova predstava je prepuna života, kog ćemo danas najčešće sresti van institucionalnog teatra u kom nerijetko vlada teror reditelja a glumci i glumice postaju izvođači u rediteljskim konceptima.

''Ja sam još uvijek tolerisana od reditelja i vučem ka svome iako apsolutno u svakom poslu poštujem hijerarhiju, ja sam na mestu glumca, tamo je reditelj...Oni mene znaju i ne mogu baš mnogo da izvrnu, ja se ne nalazim u takvim projektima. Niti oni mene traže, niti ja njih. Ja ne volim te konstrukcije, laži, to carevo novo odelo, koje je preplavilo ne samo teatar već i umetnost generalno, što već traje 20-30 godina. To se prvo ufunja, baš bih rekla tu reč, u mnogo kompleksnijim umetnostima kao što je slikarstvo i muzika, pa gledaš u celu sliku koja ima jednu tačku na sredini. Ja to ne znam šta je. Cela soba je u toj jednoj slici. Tako je u celom svetu, nije samo kod nas. I to je polako stiglo i do teatra. Na sreću teatar je najuprošćenija umetnost, to je nešto pučko, stvarno za narod, tako da to malo uplovi pa nestane. Uz to, televizija mnogo čini da se od teatra traži realizam. I onda tako te predstave se igraju 20 puta, dok ove naše igraju po 100 puta. Ja ne znam zašto se to radi, mislim da je to mnogo velika tema, to ide u sociologiju, politiku...a sve stiže naravno do politike, tako da to nije moj problem'', kaže Seka Sablić.

''Reditelji i glumci iste su kukavice kao i građani, koji se plaše da izađu na ulice i glasno kažu šta im smeta'', rekao je nedavno u jednom intervjuu reditelj i bivši upravnik Ateljea 212 Kokan Mladenović. Na pitanje da li se slaže sa njegovom ocjenom i da li glumci trebaju izaći na ulicu, Seka odgovara da se prvo trebaju buniti u svom teatru.

''Jadni su ljudi. Daleko je sve od pobune, svi se boje zbog svog malog hleba, ja to razumem. Najtužniji su mladi koji ne smeju ni da kažu. Ja se sećam kako smo svi u moje vreme u pozorištu govorili - pa ovo je đubre od predstave, ovo je ovako, ovo onako...Pa je Mira Trailović sa šarmom uvek govorila - Sekice nemoj da tako govoriš. Ali mi smo svi govorili istine, istinu koja doprinosi da to bude bolje, da se popraviš. Danas jadni mladi glumci govore ciljano. Tri puta će mlad čovek reći laž, četvrti neće ni videti istinu. Istina se vežba kroz život. Vežbaš da vidiš istinu, kažeš je i uspostaviš sa svojim razumom. To je velika tema'', navodi Sablić.

Nekada su upravnici pozorišta sa svojim saradnicima vodili računa o kući kojom su upravljali kao o vlastitoj, govorila je svojevremeno Seka Sablić. Na spominjanje Mire Trailović, čuvene upravnice Ateljea 212, žene koja je neodvojivi segment svega progresivnog na jugoslovenskoj teatarskoj sceni, nemoguće je ne pitati možemo li biti toliki optimisti i vjerovati da će se vrijeme velikih upravnika i upravnica, zaljubljenika u teatar i umjetnost vratiti. 
''Sve je to politika. To je daleko od te priče. Pozorišta više nemaju ni pare. Retko gde upravnik postoji uopšte''.

Jelisaveta Seka Sablić jedna je od rijetkih narodnih glumica kako sama za sebe kaže, koja je dobila i sva najznačajnija glumačka priznanja. Najvažniji joj je sud publike koju stalno motiviše da otvoreno reaguje kad joj se nešto ne dopada. Na kritičare se već odavno ne obazire i često se pita da li oni i publika uopšte gledaju istu predstavu. Stroga je i zahtjevna pa nije sentimentalna ni prema mladom četrnaestogodišnjem glumačkom partneru Milošu Klanščeku, govori nam to dok ga miluje po kosi i naglašava da ga miluje samo zbog toga što je putovao, a na sceni mora biti besprijekoran. Kao što i jeste. Kao i Seka. Koja traje i koju publika ispraća ovacijama.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)