Svojom poezijom uspijeva gotovo filmski dočarati scene kojih je malo ko pošteđen, poput trenutaka kad se dvoje rastaju nad porcijama uštipaka, dok se suze slijevaju a kelner plaši da usluga nije dovoljno dobra. Ili kad u haiku formi opisuje nepodnošljive trenutke samoće u kojima nas jedino sms iz banke podsjeća na vlastito postojanje. 

U Motel su se smjestile ljubavničke postelje i jedan izblijedeli grudnjak koji podsjeća da su ukradeni zajednički trenuci samo ukradeni. I iskustva spoznaje o neminovnosti kraja života onih koje volimo, uključujući i vlastiti. I mnogo ljubavi. One koja to zaista jeste i one koja zarad očuvanja forme i tradicije pokušava da bude. Pa umjesto emocija iznuđuje materijalnu kompenzaciju za njihov izostanak. 

Njeni neznani junaci pate, raduju se, vole, ostavljaju i bivaju ostavljeni; omogućavaju nam ličnu identifikaciju i olakšanje zbog spoznaje da nismo sami i jedini u svijetu koji smo sazdali od velikih očekivanja i objektivne spriječenosti da ih realizujemo.

Poezija Adise Bašić je iskrena, tačna i angažovana s mjerom. Ona koja se zavoli na prvo čitanje i kojoj se rado iznova vraća. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/Kristina LJEVAK)