Možda je naš plan da provjerimo domašaj beogradske saosjećajnosti u startu minirala prilično očigledna činjenica da meni ne trebaju silikoni, ali bilo kako bilo, stojeći pored Terazijske česme, sa skromnom molbom na transparentu u rukama, stekla sam utisak da bih na ovaj način uspjela eventualno da ostarim tamo, i to bez silikona.

Kad sljedeći put budete vidjeli nekoga da prosi i pomislili koliko je to ponižavajuće i užasno, dozvolite da vas utješim: monstruozno je samo prva dva minuta – dok ističete svoj poziv za pomoć i dok vam informacija da ste upravo stali na sred ilice da prosite, putuje do mozga.

Nakon toga vaš osjećaj ponosa, dostojanstvo ili samo nagon za smijehom što se bavite ovakvim istraživanjem javnog mnjenja, ubedljivo prevladava instinkt za preživljavanjem blama – moje nervne ćelije su to riješile tako što su mi dobacile da zapalim cigaretu i zamislim da čekam nekoga ko kasni.

“Ono što se posle toga dogodilo, natjeralo je da…”, shvatim da se u ovom gradu u međuvremenu nešto promijenilo. Promijenilo između vremena u kom su ovakvi skečevi nailazili na dobar odjek i ovog u kom Beograđani više ne padaju ni na kakve fore.

Izgledam relativno pitomo, pri sebi nisam imala nikakvo oružje, dan je bio sunčan, prolaznika sasvim dovoljno… Iz kog tačno razloga sam se u redakciju vratila s tri hiljade dinara – koje sam već imala u novčaniku?

Razočarali su me čak i mladi sugrađani koji uvijek i bez izuzetka o svemu imaju mišljenje i radi su da ga podijele sa ostatkom svijeta – svi oni su negdje žurili, a ne bih smjela da garantujem ni da su me uopšte primjetili.

Pored običnih ljudi koji su toliko u svom svijetu  da nemaju ni trenutak vremena da se nasmiju ili naljute na ono što vide u realnosti, jedina grupa koju bih još pomenula je nekolicinu muškaraca u skupim odijelima koji su – u momentu dok sam se ja pitala da li je moguće ovako zaraditi i za hljeb – izletjeli iz hotela “Moskva” i otišli ka bjesnim kolima na parkingu.

Iako mi je uzorak ispitanika bio prilično skroman, osim onih koji od količine briga i prečih poslova nemaju vremena ni za šta drugo i onih koji žele da troše novac na besne hirove, ali svoje, shvatila sam da nisam ni mogla da zapazim nekog drugog – u Beogradu ionako žive samo te dve kategorije ljudi.

Oni koji imaju i oni koji nemaju.

(telegraf.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)