Priredila: Kristina LJEVAK

Godina koju polako ispraćamo na kulturnom planu donijela nam je podsjećanje na Prvi svjetski rat. Evropski fondovi nisu štedjeli ali očigledno ni imali pažljivu selekciju, pa smo u niz interpretacija, najčešće pozorišnih, imali priliku još jednom proći kroz lekcije o Gavrilu i austorougarskom prestolonasljedniku, bez mogućnosti da končno definišemo kolektivni stav o Gavrilovom statusu. Eto zadatka za obilježavanje 200 godina.

U narednoj godini biće obilježeno 20 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako smo neobično skloni obilježavati početke i krajeve ratova, kao i voditi ih, tako će bez sumnje naredna godina biti ispunjena igrokazima na temu potpisa koji nam je omogućio mir - ovakav kakav imamo.

Regionalna stvarnost i kako je preživjeti, naprimjer bila bi bolja tema. Njom se već bave autori/ce čiji se rad našao na DEPO listi najznačajnijih regionalnih kulturnih događaja. Prva četiri mjesta su zauzele filmadžije, možda je njihov uspjeh posljedica svijesti o nužnosti povezivanja i saradnje. Možda bismo tim putem trebali svi krenuti.

1. EVROPSKI OSCAR ZA SARAJKU UNU GUNJAK: Nakon što je sa filmom ''Kokoška'', koji je premijerno prikazan u Cannesu, obišla pola svijeta i osvojila dvadesetak festivalskih nagrada, na dodjelu nagrada Evropske filmske akademije Una Gunjak stigla je rasterećena, u namjeri da se isključivo dobro zabavi. Za razliku od prethodnih godina, na ovogodišnju dodjelu evropskog Oscara bili su pozvani svi nominovani te je bilo nemoguće naslutiti ko će kući odnijeti nagradu.Kada joj se tokom dodjele približila kamera, pomislila je da snimaju sve nominovane u kategoriji za najbolji kratkometražni igrani film. A kad je čula ''The chicken'', jedino joj je bilo važno da se ne saplete i padne tokom izlaska na scenu, zaboravljajući da ona nije od onih koji se u bilo kom smislu sapliću.

Film je zavoljela dok je učila francuski u sarajevskom Centru Andre Marlaux gdje su joj bili dostupni filmski klasici. Na Sarajevo Film Festivalu, na čijoj je ovogodišnjoj pozornici držala Srce Sarajeva, svojevremeno je gledala kompletan program. Filmsko znanje sticala je u Torinu i Londonu. Govori četiri jezika, a sagovornike osvaja osmijehom i inteligencijom.

Sa filmom kao posvetom generaciji rođenoj osamdesetih i odrasloj u ratu, Una Gunjak napravila je nesvakidašnji uspjeh.Trenutno se sprema za Sundance Film Festival na kome se samo nada dobrom skijanju. Ovo je sigurno početak jedne velike filmske karijere koju autorica ne mistificira dok uživa u stvaranju filma kao kolektivnog čina u kom su svi učesnici jednako važni.

2. EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ I OSVAJANJE MOSTRE: Pred velikim su se zadatkom našli hrvatski reditelj i scenarista Ognjen Sviličić i bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović, kada su nakon saradnje na izuzetno uspješnom filmu o ocu i sinu ''Armin'' ponovo trebali kreirati lik oca u filmu ''Takva su pravila''. 

Uloga kakva je bila u ''Arminu'' jedna je od onih koja se glumcima u karijeri desi jednom ili nijednom, znao je to dobro Hadžihafizbegović i iskoristio izuzetnu priliku, koja se, eto, ponovila, što je prepoznao i žiri programa Horizonti  71. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji i dodijelio Emiru Hadžihafizbegoviću nagradu za najbolje glumačko ostvarenje. Ovo je ujedno i najveće glumačko priznanje koja je stiglo u Bosnu i Hercegovinu - čovjeku koji u višedecenijskoj glumačkoj karijeri nije imao lošu ulogu.

Dodatna potvrda vrsnog talenta bh. glumcu stigla je iz Njemačke, gdje je na filmskom festivalu „Cottbus“, drugi put zaredom, dobio Gran pri za najboljeg glumca.

Film ”Takva su pravila” prati bračni par sa zagrebačke Savice, koje uz Hadžihafizbegovića tumači i bh. glumica Jasna Žalica. Oni se suočavaju s najgorom situacijom u životu. Kada im sin završi u bolnici nakon uličnog okršaja, Maja i Ivo uhvatit će se u koštac s institucijama države, koje su sve samo ne na njihovoj strani.

3.TRIJUMF FILMA ''NIČIJE DETE'' U VENECIJI: Kada analiziramo učešće regionalnih autora na tri najznačajnija filmska festivala - Cannesu, Berlinu i Veneciji, u Veneciji, posebno zadnjih godina, bili su manje prisutni. Posljednja mostra promijenila je uobičajenu praksu gdje je uz već pomenuti uspjeh filma ''Takva su pravila'', srbijanski reditelj i scenarista Vuk Ršumović osvojio tri nagrade za debitantski film ''Ničije dete''.

Nagrada publike jedina je nagrada koju zvanično dodjeljuje "Nedelja međunarodne filmske kritike", a film, zasnovan na istinitom događaju, nagradili su i žiriji Međunarodne federacije filmskih kritičara Fipresci i Federacije filmskih kritičara Evrope i Mediterana Fedeora. 

Film "Ničije dete" je još jedna potvrda o višku intenziteta življenja na balkanskim prostorima. Baziran je na fascinantnoj, istinitoj priči o divljem dječaku (u filmu ga igra Denis Murić) koga su sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka lovci pronašli među vukovima u šumi, u planinama Bosne i Hercegovine, nakon čega je poslat u Beograd, u Dom za nezbrinutu djecu da se socijalizuje. Suprotno predviđanjima, dječak, koji nasumično dobija ime Haris, počinje ubrzano da se razvija i sklapa prijateljstva dok početak rata na prostoru bivše Jugoslavije sve ne promijeni... Dječak divljak postaje vojnik. 

4. KRISTIJAN MILIĆ, MAJSTOR ZA RATNI FILMSKI SPEKTAKL: Filmovi o ratovima devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije nerijetko se prave po ustaljenom obrascu koji u prvi plan stavlja posljedice, bez rekonstrukcije samih sukoba, u tehnički manje zahtjevnim komornim dramama.                                                                                                               

Iako se u postratnoj literaturi i na filmu rijetko spominje sukob Bošnjaka i Hrvata u BiH, Josip Mlakić napisao je odličnu knjigu ''Živi i mrtvi'' na pomenutu temu, rukovodeći se Andrićevom misli da smo svi već mrtvi, samo se redom sahranjujemo. Vrhunski antiratni film snimljen po romanu ''Živi i mrtvi'' u režiji Kristijana Milića premijerno je prikazan na Pula film festivalu, gdje je osvojio gotovo sve Zlatne arene.

I dok se tadašnjem trijumfu možda mogla pripisati i početnička sreća, Kristijan Milić svojim novim ostvarenjem ''Broj 55'' pokazao nam je da je riječ o ozbiljnom autoru sa izuzetnim senzibilitetom za ratnu tematiku i njeno predstavljanje na filmskom platnu. Na posljednjem izdanju pulskog festivala Milić je opet bio apsolutni pobjednik sa sedam Zlatnih arena.

Film ''Broj 55'' označen je kao film urađen po najvišim profesionalnim standardima koji daje autentičan i emotivan pristup stvarnog događaja iz rata u Hrvatskoj.

5. OLIVER FRLJIĆ, ČUVAR ČASTI I PROFESIJE: Imenovanje Olivera Frljića na mjesto intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, neki su možda doživjeli kao priliku da se riješe njegove društvene kritike kroz angažovanu umjetnost teatra. U društvu u kom ništa tako dobro ne uspijeva kao uspjeh, bilo bi pomalo i očekivano da se smanje vlastiti kriteriji i umjetničke ambicije, te da se zbog pozicije i komfora koji ona podrazumijeva, ne talasa. Ovaj Travničanin ipak je izabrao drugačije.

Pozornicu je pretvorio u prostor na kome govori umjesto obespravljenih, poniženih i oštećenih, a njegova polazna osnova, ideja, scenografija i poenta su isključivo istina, bilo da je riječ o rasvjetljavanju zločina počinjenih u ratu u Hrvatskoj, ubistvu premijera Zorana Đinđića u Srbiji ili kada progovara o vlastitom porodičnom iskustvu kroz jednu od najboljih Frljićevih predstava ''Mrzim istinu''.  

Njegov minuli rad mu omogućava luksuz da u okviru institucije radi isto što je nekada radio kroz vlastite režije. I neće da pravi nikakve kompromise, čak ni u okolnostima kad jedno nacionalno pozorište od kulturnog fikusa pretvori u nešto drugo, mijenjajući kulturnu paradigmu i propitujući šta uopšte jesu nacionalna pozorišta  u 21. stoljeću.

Njegova postavka predstave ''Hrvatsko glumište'' stvorila je novu mrežu neprijatelja i bila prst u oko većini hrvatskih kulturnjaka u kojoj je Frljić kritikovao poraz hrvatske ljevice. U godini u kojoj nije štedio sebe ni svoje protivnike Frljić je uputio javnu podršku LGBT zajednici, Italijanima koji žive u rijeci i Bojanu Glavaševiću protiv kog su bili branitelji, što su bili serijski ''udarci'' ovog čestitog čovjeka u pleksus dominantnoj heteropatrijarhalnoj i profašističkoj javnosti.

6. DEKODIRANJE, PRVO SVEOBUHVATNO PREDSTAVLJANJE BH. SAVREMENE LIKOVNE SCENE VAN GRANICA ZEMLJE: U državi u kojoj se likovna umjetnost nerijetko tretira kao hobi, a sami umjetnici budu prinuđeni na incestuozno ponašanje, kako to kaže Jusuf Hadžifejzović, a što podrazumijeva da jedni drugima dolaze na izložbe, organizuju izložbe i otvaraju izložbe, odluka Narodnog muzeja Crne Gore da u cetinjskoj galeriji Miodrag Dado Đurović (koja ne zaostaje za najprestižnijim svjetskim galerijama) upriliči predstavljanje savremene bh. likovne umjetnosti - vrijedna je svakog poštovanja.

Nije za domaće prilike nevažno napomenuti kako je selekcija isključivala bilo kakve entitetske i teritorijalne podjele te je ravnopravno zastupljena trebinjska, banjalučka i sarajevska scena.

Izložbu Dekodiranje/Savremena umjetnost Bosne i Hercegovine kurirali su Branka Vujanović i Jon Blackwood (Sarajevo), Predrag Terzić i Slobodan Vidović (Banja Luka) i Igor Bošnjak (Trebinje). Jusuf Hadžifejzović, Saša Bukvić, Nela Hasanbegović, Damir Nikšić, Daniel Premec, Mladen Miljanović, Adela Jušić i Veso Sovilj samo su neki od 36 umjetnika koji su predstavili BiH u okolnostima na kakve nismo navikli u domaćim uslovima, kojima bi Cetinje i Crna Gora trebali poslužiti kao primjer.

7. ENTUZIJAZAM, UMJETNIČKA STRAST I VJERA U LJUBAV U MJUZIKLU ''CABARET 2014'': Sve što nam u životu treba je ljubav i pravo na izbor, jer sloboda nema cijenu, jedna je od posljednjih replika u mjuziklu ''Cabaret 2014'' koju u maestralnoj izvedbi izgovara bosanskohercegovački tenor Jasmin Bašić. A pravo na izbor podrazumijeva i važnost vaninstitucionalnog teatarskog djelovanja koje u pravilu pokazuje zavidne rezultate, kako na primjeru 'Cabarea 2014', tako i na niz drugih primjera. 

Danas, kada pozorišta tavore u skromnim produkcijskim uslovima i kada se repertoar usklađuje sa finansijskim limitima, okupljanje mnogobrojnih umjetnika različitih profila zaslužuje svaku pohvalu. Posebno kada rad podrazumijeva i volonterski angažman i spremnost na nesebično davanje u kolektivnom procesu.                                                                                                                                          

'"Caberet 2014", mjuzikl u režiji Jasmina Durakovića, izvođen u sarajevskom klubu Sloga, uz angažman hora, orkestra i baleta iznjedrio nam je i nove zvijezde, poput Amine Hamzić, istoričarke umjetnosti koja se bavi i pjevanjem, a da uz izuzetne vokalne sposobnosti posjeduje i zavidan glumački talenat, pokazala nam je upravo u ovoj predstavi.

Uz komplimente kompletnom timu treba istaći i angažman producentice Nadže Pušilo koja je hrabro, ispred udruženja Bellarte, zakoračila u ovaj kompleksan projekat, znajući da se prilike danas ne dešavaju već stvaraju.

8. RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA BALKANSKE HEROINE PERFORMANSA U MUZEJU SUVREMENE UMJETNOSTI U ZAGREBU: Daleko iznad nivoa koji može prihvatiti puritanska javnost, Vlasta Delimar suvereno, skoro četiri decenije, stvara svoju umjetnost. Retrospektivna izložba "Vlasta Delimar:To sam ja", postavljana u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, prikazala je  35 godina rada umjetnice koja je izgradila iznimno vrijednu umjetničku karijeru i stekla ugled u međunarodnim razmjerama. Svojevremeno je odbacila formalno obrazovanje doživljavajući ga retrogradnim, raskinula je sa konzervativnim pristupom umjetnosti i posvetila se akcijama, happeninzima i performansu.

Njen čuveni performans Lady Godiva iz 2001. godine svrstava je uz Tomislava Gotovca u najznačajnije umjetnike hrvatskog body arta. Bila gola ili ne, na konju ili nekom drugom mjestu, Vlasta Delimar već se upisala među najznačajnije autore koji su stvarali na južnoslavenskim prostorima. Kako su najčešće velike retrospektive, monografije i ina priznanja rezervisani za muškarce, odnos Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu prema jednoj od najvećih živućih umjetnica u Hrvatskoj, zaslušuje pohvalu.

Zato ćemo samo spomenuti i jednako važnu u istoj organizaciji retrospektivnu izložbu posvećenu Juliju Kniferu.

9. TREĆI PROGRAM HRT - JAVNI SERVIS U SLUŽBI GRAĐANA: Iako su to počeli i ranije, u godini za nama HRT3 definitivno je pokazao punu opravdanost osmišljene uređivačke politike usmjerene na afirmaciju i promociju kulture i umjetnosti kroz kompletan programski sadržaj namijenjen ovim oblastima, potpuno zapostavljen na domaćem Javnom servisu na kojem su neki od emitera odlučili povlađivati najnižem ukusu publike pod izgovorom krize i trke sa konkurencijom, što je paradoksalno - da se javni servis dovodi u istu poziciju kao komercijalni mediji.

Hrvatska radio televizija nije pronalazila izgovore i opravdanja, njen Treći kanal prepoznat je kao pogon koji daje opravdanje za postojanje cijelog servisa.

Emisije posvećene filmu, književnosti, likovnoj umjetnosti, dijaloške emisije, emisije posvećene klasicima crtanog filma, serijali velikih filmskih klasika..., sve su to razlozi zbog kojih susjedi trebaju poslužiti kao model po kom će barem dio programskih aktivnosti kreirati i domaći javni emiteri.

10. REGIONALNI USPJEH GRUPE S.A.R.S.: U vremenu kada su koncertne dvorane gotovo jedino popunjene onda kada nastupaju folk interpretatori/ke, vijest da je grupa S.A.R.S. nakon tri rasprodata koncerta u zagrebačkoj Tvornici, rasprodala Veliku dvoranu zagrebačkog Dom sportova, jedna je od onih koje vraćaju vjeru u smisao bavljenja drugačijim zvukom - jednako kao što nam to potvrđuje i njihov sarajevski koncert u prepunom Domu mladih.

Prvi uspjeh grupe vezan je za trijumf na You Tube kanal i njihov megahit ''Buđav lebac'', u kom se lako prepoznalo tranzicijom duboko napaćeno društvo. Autentičnim zvukom i izuzetnim smislom za humor osvojili su publiku u cijeloj regiji i pokazali da se može i drugačije ako se imaju jasna vizija i želja. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)