Svaki put scenarij je isti: učenici zaborave na davno napisanu domaću zadaću, no ne i njihov profesor. On je ispunio svoje obećanje i poslao pismo svakom od njih nakon 20 godina.

Njihove reakcije također su uvijek iste: neizmjerna sreća, uzbuđenje, naviranje uspomena pretočenih u jedan neprocjenjivi poklon koji im je darovala osoba na koju su vjerojatno već bili zaboravili.

Kako je "vrijeme pisanja pisama" zamijenilo vrijeme tipkanja, e-mailova i društvenih mreža, njihova pisma dobila su još veću vrijednost.

Bruce je s godinama u kući izgradio pravu malu arhivu pisama svih generacija učenika kojima je predavao.

"Na ideju da pišu pismo 'odraslom sebi' došao sam jer sam želio da učenici dobiju jedan zanimljiv, neuobičajen i za njih vrijedan zadatak. Moj posao je često detektivske prirode jer djeca
odlaze na sve strane i nekad se doista trebam potruditi da bi ih sve pronašao", rekao je 72-godišnji Farrer koji smatra da svako pismo predstavlja osobu kakva je nekoć bila.

Farrer, koji je sad u mirovini, dobio je veliku podršku svojih bivših kolega koji smatraju da za djecu čini nešto doista "magično".

Njegovi bivši učenici dijele mišljenje da su njegova privrženost, upornost i želja da svatko od njih dobije svoje pismo, divna i hvale vrijedna.

"Ja sam i dalje jedan prosječan profesor koji je zadao pomalo drugačiji zadatak svojim učenicima", rekao je za sebe Farrer, no, mnogi se s time neće složiti.

(index.hr/DEPO PORTAL/BLI MAGAZIN/dh)