Piše: Kristina LJEVAK

Pozorište danas nerijetko doslovno shvata vlastitu odgojnu ulogu pa se predstave u vremenu kad produkciju zamijeni snalaženje pretvore u deklamovanje lekcija sa scene. Da se putem umjetnosti istina može saopštiti i na niz drugih načina a da ne bude isključivo dokumentarni prikaz stvarnosti takođe se često zaboravi.
Zato su predstave poput Nušićeve ''Gospođe ministarke'' u produkciji beogradskog pozorišta ''Boško Buha'', i režiji i adaptaciji Tatjane Mandić Rigonat, sa Goranom Jevtićem u glavnoj ulozi Živke ministarke svojevrsni teatarski praznici i podsjetnici na razloge zbog kojih volimo pozorište.

''Gospođa ministarka'' u Sarajevu je izvedena na sceni Narodnog pozorišta zahvaljujući inicijativi Gorana Svilanovića i Regionalnom centru za saradnju.

Da bi se pocrtala travestija u današnjem društvu uloge žena u predstavi igraju muškarci, a ulogu muškarca žena. U toj rodnoj inverziji Goranu Jevtiću pripala je uloga Živke ministarke.

Ne umanjujući značaj svih segmenta predstave, izuzetan rediteljski postupak i igru kompletnog ansambla, bilo bi grijeh ne reći da je Goran Jevtić predstava, od prvog pojavljivanja na sceni do poklona pred publikom kog su pratile ovacije. Goran Jevtić maestralno igra svoju Živku, pokondirenu i nadmenu, nevještu i neuku, rastrzanu između očekivanja od sebe zahvaljujući novoj poziciji i očekivanja od drugih ljudi, poput onog vezanog za mijenjanje zeta, koji danas nije ono što je bio juče, koji je oženio običnu djevojku a danas je muž ministrove kćeri pa više nije po Živkinoj mjeri.

Viktor Savić i Goran Jevtić

Gospođu ministarku u njenoj doslovnoj opčinjenosti vlastitom novom pozicijom Jevtić igra bez karikiranja i gega. On ne glumi ženu. On je žena. I zahvaljujući apsolutnom talentu kog posjeduje publici omogućava da se uvjeri u bespolnost beskrupuloznosti, svevremenost vlastoljublja, neuništivost potrebe da ljudi budu ono što nisu i da upravljaju drugima uništavajući u konačnici vlastiti život.

''Zašto si postala ministarka ako nećeš da zbrineš familiju. Svaki ministar prvo zbrine svoju familiju pa tek onda državu'', dio je replika na sceni onoga što živimo u stvarnosti, a smješteno u dijalog Živke i njene koristoljubljive (a čija to nije) familije, koju predvodi ujka Vasa a kog tumači sjajni Vlasta Velisavljević.

Da još malo nade u neko drugačije sutra možemo imati zahvaljujući djeci kojoj treba dati šansu i omogućiti uslove da izrastu u bolje ljude, Tatjana Mandić Rigonat kreirala je kroz lik ministarkinog sina Rake. Raka je u svakom smislu opozicija, kako vlasti tako i sumanutim majčinim ambicijama. Ako mu nije sve potaman, Raka će u svakom trenutku zaprijetiti demonstracijama uz zazivanje pada vlade. Skinuće i hlače te izaći na ulicu samo da majku obruka, ne znajući da će to mnogo bolje učiniti majka sama.
Izuzetnu ulogu sina Rake kreirala je glumica Katarina Marković.

Katarina Marković kao sin Raka

Nakon urnebesne dvoiposatne glumačke igre uz koju se, uprkos gorikim istinama publika zabavlja i smije, dolazi otrežnjenje.
Ram koji dominira scenom i u kom se nalazi Živkin portret, nakon Živkinog sloma i pada sa trona, naseljavaju ostali akteri predstave kao nijemi svjedoci, kakvi najčešće budemo kad onaj drugi gubi.

Živka je bijesna, prijeti, opominje i zamjenjuje svoju raskošnu žensku toaletu muškim odijelom.

Goran Jevtić skida periku i novinama ispunjenim tekstom o skandalu koji je Živka izazvala skida šminku sa lica i kaže da će se vratiti.

''Samo da se ova bruka zaboravi, mogu ja opet biti ministar''. I svi znamo da je tako. Zna to i Tatjana Mandić Rigonat kojoj je i namjera bila ukazati na apsolutnu spremnost da sve sve učini kako bi se ponovo došlo do vlasti ili na vlasti opstalo. 

I sama rediteljka kaže, na spavanje odu šovinisti, probude se kosmopolite.

Za početak je važno ne spavati, ni u životu ni u pozorištu (sem onoliko koliko je nužno), a ova predstava nas drži itekako budnim.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/Kristina Ljevak)