Iz dana u dan nas bombardiraju reinkarniranim četničkim vojvodom – te Vojo reče ovo, te Vojo reče ono. A potrude se, bogme, da se Voji omogući i izravno obraćanje narodu, bez novinarskog tumačenja onog što reče. Kao da se, hoću reći, radi o civilizacijskom srebru a ne o jednom od najvećih zala prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ne muči me, istina, potreba četničkog satrapa da nas nanovo vrati u vrijeme koje bi, vjerujem, naradije zaboravili. Muči me, međutim, potreba da mu se svakodnevno poklanja prostor koji svjedoči kako iz prve polovice devedesetih i nismo izvukli pouke. Zgražao sam se – siguran sam, i veliki dio TV gledateljstva – nad odlukom jedne hrvatske televizije da osobi, optuženoj za ratne zločine, pokloni preko polovine jedne od svojih kultnih emisija. Iako, od osobe koja emisiju uređuje, drugo što se – budući se radi o političkom radikalu šešeljevskog tipa, osobi koja i sama funkcionira na logici krvi i tla – i nije moglo očekivati.

Dok ovaj tekst nastaje, s druge strane, saznajem kako i jedna domaća televizija sa sjedištem u manjem bh. entitetu, u danu kada ova analiza bude dostupna čitateljskoj publici, u jednoj od svojih kultnih emisija ugošćuje četničkog vojvodu – da mu, valjda, time iskaže „zahvalnost“ za sve što učini, ali i, ako me nos ne vara, zaželi uspješan nastavak posla u kojem ga prije dvadesetak godina „nepravedno“ prekinuše.

Ali, ni to nije najgore – iako je dosta zoran pokazatelj stanja u kojem stvarno jesmo. Ne isključujem, naime – a i to će se znati tijekom dana u kojem ovaj tekst dolazi do ruku čitateljske publike – da vojvoda Vojo bude ugošćen i od vlasti ovog dijela BiH, predsjednika Republike Srpske prije svega. Od, dakle, istog onog političara koji, ako mu je vjerovati, sve to radi zbog interesa srpskog naroda. A kojem, da se ne lažemo, volja naroda, iskazana na izborima, znači koliko i lanjski snijeg. Da nije tako, ne bi se moglo dogoditi da je kupovinom zastupnika množi bukvalno s nulom.

Ne muči me, istina, potreba četničkog satrapa da nas nanovo vrati u vrijeme koje bi, vjerujem, naradije zaboravili. Muči me, međutim, potreba da mu se svakodnevno poklanja prostor koji svjedoči kako iz prve polovice devedesetih i nismo izvukli pouke

U pitanju je, pojasnimo, isti onaj političar zbog kojeg Transparency International BiH od MUP-a RS-a traži nalaze vještačenja temeljem kojeg je, k'o biva, utvrđeno kako je sve u najboljem redu – kako je snimka priče o kupovini zastupnika, k'o eto, montirana. U pitanju je, na koncu, političar zbog kojeg su Komšićevi frontovci eksplicitni u stavu da u vlast na bilo kojoj razini njezine organizacije ne žele, i neće s onima – a na lidera SNSD-a misle prije svega – koji ne priznaju državu u kojoj žive, ne prezaju ni od najklasičnije otimačine tuđih, na izborima osvojenih glasova birača i tako redom.

Koliko, međutim, ovakav stav Demokratske fronte može biti i presudan? Pita li se mene, s optimističkim sudovima baš i ne bih žurio. Jer, na drugoj strani ih je i previše. Naspram njemu je, primjerice, onaj koji svojim odlukama u naredne četiri godine, sam Bog znade zašto, pripisuje volju čitava jednog naroda – lider HDZ-a. A kojem do sada – iako se zaklinje u domoljublje prema zemlji u kojoj živi – nije smetalo ni proglašavanje BiH nemogućom državom, a bogme ni kupovina zastupnika kao instrument osvajanja vlasti. Hoće li mu smetati i eventualno ugošćavanje političkog i ljudskog satrapa kojemu se na dušu stavlja i genocid – i to nad njegovim vlastitim narodom – i hoće li i to obrazlagati voljom Naroda? Strpimo se. Jer, na odgovor i na to se neće dugo čekati. Već u danu koji slijedi znat će se primi li vojvodu njegov banjalučki „baja“, onaj kojemu je neposredno nakon izbora stisnuo ruku, a znat će se i što „zaštitnik“ Hrvata o svemu tome misli – i hoće li zbog toga prestati istrajavati na „baji“ kao partneru bez kojega ni sam nije spreman praviti državnu vlast.

Što se, pak, mene tiče, kladio bih se da će se poruke o vertikali – pri čemu će način, na koji se do vertikale u RS-u došlo, i dalje biti ignoriran – iz kabineta HDZ-a slati i nakon današnjega dana, pa ma što se s vojvodom Vojom kod Draganova banjalučkog „baje“ događalo. A to, onda, znači, ili Mile ili potop – usprkos i kupovini zastupnika, usprkos i činjenici da je omjer zastupnika iz RS-a u državnom parlamentu fifti-fifti, usprkos i činjenici da je predsjedavajući državnoga Predsjedništva iz Miletu nesklone političke grupacije, usprkos svemu. Mile, jednostavno, poručuje njegov mostarski „baja“, mora proći.

Već u danu koji slijedi znat će se primi li vojvodu njegov banjalučki „baja“, onaj kojemu je neposredno nakon izbora stisnuo ruku, a znat će se i što „zaštitnik“ Hrvata o svemu tome misli

Ne bih se, međutim, kladio ni na principijelnost, po svemu sudeći Tihićeva nasljednika na čelu SDA. Zaludu sve ono o čemu već zborih. Zaludu, potom, i osobna uvreda kako je Izetbegovićevo polaganje vijenca na spomenik Titovih partizana farsa jer mu je otac u to vrijeme bio, ne u partizanima, nego u „Handžar diviziji koja je klala i ubijala Srbe“. Zaludu, dakle, jer iskustvo, a i neki signali iz vremena današnjeg upozoravaju.

Esdeaov potpredsjednik RS-a, primjerice, prije koji dan, i to u ime čitave koalicije „Domovina“, ode na noge čovjeku koji ne priznaje i njegovu državu – ali i ignorira volju biračkoga tijela i kupovinom zastupnika formira vlast po svojoj volji. Zašto? Da se, veli gospodin potpredsjednik, „informira“. Drugi, međutim, javnost uvjeravaju kako se, uz potrebu na „informiranje“, na stolu našao i zahtjev da u vladu RS-a, kani li Dodik u vlast na razini države, uđu i četvorica iz koalicije u ime koje je tu. A on sam priznade da sve to nije radio na svoju ruku – nego, kako i doliči, „uz odobrenje Centrale SDA“.

Ako je, pak, tako, a moglo bi biti, potpisani sporazum s Demokratskom frontom i Savezom za promjene bi snagu „prdimahovine“ mogao imati i u očima potpredsjednikova sarajevskog šefa. A tko onda, ukoliko je sve to točno, kaže da taj isti, Izetbegović dakle, i danas ne razmišlja o drugim scenarijima – koji, usput, s interesima Bošnjaka imaju veze koliko i Marko Kraljević, onaj iz vremena Osmanlija, s televizijom. Tko, primjerice, može jamčiti da Izetbegović „junior“ ne razmišlja kako se osloboditi „tereta Komšić“ i njegovih zahtjeva za detaljnom inventurom, u državnim institucijama i u javnim poduzećima, kako  mu, zbog svega toga, naći zamjenu s kojom bi mogao udovoljiti mostarsko-banjalučkom dvojcu, a istodobno se ne naći u poziciji „donjeg“.

Jer, tamo gdje stomaci krče, a ovdje krče već desetljećima, progovara druga logika – zavnobihovci bi rekli, ni hrvatska, ni srpska, ni bošnjačka, nego i bošnjačka i hrvatska i srpska istodobno

Ali, ni to nije scenarij koji nudi rješenja preko noći – do, što bi lider HDZ-a rekao, Nove godine. U svakom slučaju, a na tom sam uvjerenju i čitavo vrijeme nakon posljednjih izbora, na formiranje vlasti bi se, na svim razinama njezine organizacije, mogli još načekati.

Život, međutim, neće čekati. Na to, među inim, upozoravaju i najsvježiji podaci sa službi i zavoda za zapošljavanje. Koncem listopada, u BiH je evidentirano nepunih 550 tisuća nezaposlenih – pri čemu je na prostoru Federacije bilježen čak i njihov rast u odnosu na mjesec dana prije toga. Zaludu pokušaji da se sve to relativizira – i da se, pozivom na kojekakve međunarodne institucije, javnost uvjerava kako je stvarno nezaposlenih puno manje, oko tristotinjak tisuća. Uostalom, da je i tako, a nije, radi se o rezervnoj armija rada koju se ne može ignorirati. I u rukama koje je silna rušilačka energija.

Istina, potencijal te vrste ne treba tražiti samo među nezaposlenima. On je, objektivno, i među najmanje polovicom onih koji, tobož', rade – a za svoj rad već godinama ne dobivaju ni prebijene pare.

Je li vrijeme njihova strpljenja iscurilo? Ako nije, bojim se da na to i neće trebati dugo čekati. A, u tom bi slučaju u vodu mogle pasti sve računice – i svi scenariji sitih „boraca“ za bošnjačka, hrvatska i srpska prava. Jer, tamo gdje stomaci krče, a ovdje krče već desetljećima, progovara druga logika – zavnobihovci bi rekli, ni hrvatska, ni srpska, ni bošnjačka, nego i bošnjačka i hrvatska i srpska istodobno.

Logika, hoću reći, u kojoj nema mjesta za site „borce“ za nacionalna prava – i koja se od njih okreće drugim, pravima na najobičniji život čovjeka.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook