Izvor: Žena.rs

Prije nekoliko nedjelja, kada je Iloa pisala o tome kako ju je privukao drugi muškarac, stomak mi se stegao. A kada je njena ispovijest objavljena, bio sam bijesan. Mislio sam isto što i neki od ljudi koji su je osuđivali u komentarima na tekst. Ego je prvi progovorio, i bio je okrutan.

Nisam mogao da nadjačam takve misli razumom. Morao sam da se smirim, jer bi ego govorio iz mene da sam odmah reagovao – a nisam htio da dopustim da ego pobijedi, jer bi me on otjerao od stvari koju želim najviše na svijetu: od ljubavi.

Iloa i ja smo imali dogovor da jedno drugom pričamo sve, i najmračnije misli. Oboje smo znali da tajne uništavaju vezu i vidjeli smo mnoge parove koji se igraju igre skrivanja jedno sa drugim. Mi smo u braku htjeli da potpuno upoznamo jedno drugo. Razlog zbog koga smo se odlučili za potpunu iskrenost jeste želja da se oslobodimo dubokih strahova, tajni i želja.

Ipak, ni potpuna otvorenost nije laka. Pomalo je strašno, jer tako postajemo ranjiviji.

Srećom, imamo dovoljno lijepih stvari u svojoj vezi da bismo bili u stanju da prebrodimo sve. Kritični element naših razgovora je jedino namjera koju oboje imamo na početku.

I sada smo uradili ono što uvijek radimo, upotrijebili smo terapeutski postupak koji je ključni dio naše veze. Na kraju smo otkrili da je moj bijes, usmjeren inicijalno ka Iloi zbog njenog „odvratnog“ ponašanja, zapravo bio maskiranje duboke rane koju sam nosio još od malih nogu – uvjerenja da me niko ne može voljeti.

Korjen ovog uvjerenja potiče iz mog djetinjstva, kada sam izgubio testis jer me je jedan dječak udario, zbog čega su mi se tokom cijelog školovanja rugali. Odrastao sam misleći da sam nakaza.

Sada, sa svojih 39 godina, osjećao sam se kao da opet imam šest godina: ranjivo i izloženo. Plašio sam se da je pogledam, strahovao sam da će da me odbije. U tom trenutku bilo me je sramota sebe samog.

 
Znao sam da ću tu sramotu prevazići samo kroz razgovor. Morao sam da je pustim u svoj svijet, morao sam da rizikujem i da se opet otvorim.

Pošto sam vaspitavan kao muškarac, nisam naučen kako da izrazim svoja osjećanja. To je tabu skoro podjednako koliko i varanje, zabranjeno u svakodnevnom životu i dozvoljeno samo posebnim prilikama. Čak i tad, poslije nekoliko suza dođu riječi „ajde, budi muško“.

Čak i sada, nakon toliko otvorenih razgovora, osjećam se trapavo i neprijatno kad pričam o svojim osjećanjima. Ali naučio sam da ne slušam svoj unutrašnji glas koji mi kaže da sam slabić ako plačem.

Onog dana kada kada mi je Iloa rekla da joj se neko svidio, zamolio sam je da me zagrli i plakao sam joj na ramenu. Rekao sam joj čega se sve plašim, a ona je samo slušala grleći me. Poslije nekog vremena sam se smirio.

Nakon što sam pobjesnio, nakon što sam je okrivljivao i postidio se sebe, nakon suza i svega, došlo je vrijeme izbora. Trebalo je da budem otvoren sa njom. Da joj kažem da prihvatam to što mi je rekla. Da zamolim svoju ženu, koja je prije samo nekoliko minuta bila uzrok moga bola, da mi pomogne da pronađem sebe.

I otkrio sam istinu. Ja nisam nakaza. Nikad nisam ni bio. Ja sam jak. Ja sam vrijedan ljubavi. Ja sam dobar. I ništa mi ne može biti oduzeto, jer u sebi imam sve što mi treba.

Umjesto da ignorišem svoje strahove, suočio sam se sa njima.

Iloino priznanje bilo je pokretač koji mi je pomogao da otkrijem rat koji se odvijao u meni. A taj rat nisam izvojevao sam. Mnogo mi je pomogla iskrena komunikacija koju imam sa svojom suprugom.

Ja sam običan muškarac – i mene skoro svakodnevno seksualno privuče neka žena. Neke u prolazu, a neke skoro svakodnevno srećem. Ove druge me malo brinu. Ali znam da sa svakom ženom koja me privuče imam priliku da kroz razgovor priđem korak bliže svojoj ženi i samom sebi i da budem bolji za nju.

I zato uvijek želim da mi moja supruga Iloa kaže istinu, a ja ću zauzrat njoj reći svoju.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)