Prođoše još jedni parlamentarni izbori. I, ruku na srce, u izbornom je procesu do sada štošta bilo suprotno predviđanjima. I sam, recimo, bijah među onima koji procjenjivaše kako bi predizborna kampanja mogla biti prljavija od svih ranijih. Ali, iskustvo je potpuno suprotno – zla jezika u njoj bijaše manje nego u predizbornim nadmetanjima i najstabilnijih demokracija. Mnogi, potom, bijahu skloni tezi kako je građanima dosta izbora – i kako će masovno ostajati kod kuće. Drugačije bi, kako stvari stoje, nakon zatvaranja biračkih mjesta moglo biti i u vezi s tim.

Ovaj tekst, istina, nastaje u prijepodnevnim satima izbornoga dana. Ali, sve upućuje kako bi izlaznost mogla biti i nadprosječna.

Iskustvo zadnjih dana predizborne kampanje, doduše, upozorava kako bi novi četverogodišnji period moglo obilježiti ponavljanje barem dijela priča iz prethodnih desetak i više godina. Mislim, prije svega, barem što se tiče Hrvata u institucijama zakonodavne i izvršne vlasti ove zemlje, na priču o tome tko je legitiman. Na tu vrstu novinarskih pitanja sam, uostalom, prethodnih dana i sam bio u prilici odgovarati. Jer, novi Čovićev „pobočnik“, donedavni čelnik konkurentskog hadezea, samo koji dan prije otvaranja biračkih mjesta sunarodnicima nanovo drži već odavna olinjale lekcije – da legitiman može biti samo HDZ i njegovi kandidati za pozicije vlasti, a da je pokušaj svih ostalih da se tih pozicija domognu izraz „mahnite ambicije koja ih tjera na nešto što ih nadilazi“. I da zbog svega toga ne prežu ni od traženja podrške od predstavnika drugih naroda.

Oni, međutim, kojima ne odgovara ni Ustav ni Zakon, pitanje legitimiteta tumače na način koji im samima odgovara – kao rezultat činjenice da ste, ili kao pojedinac ili kao stranka, dobili nadpolovičnu većinu biračkog tijela jednog, u konkretnom slučaju hrvatskog narodau BiH

O pitanju legitimiteta, priznajem – uz dodatak, dakako, nisam se kandidirao ni za kakvu funkciju, i ne mogu mi se spočitavati „mahnite ambicije“ kojima se zastrašuje one što nisu „klepnuli ušima“ – mislim potpuno drugačije i od „poglavnika“ i od njegova najnovijeg „pobočnika“. Po vlastitom mi shvaćanju i Ustava i Izbornog zakona, još konkretnije, legitiman je svatko, politička partija ili neovisna lista, tko prijeđe izborni prag i u postizbornom procesu pronađe koalicijske partnere za nadpolovičnu većinu u zakonodavnoj, a time i izvršnoj vlasti. Legitiman je, potom, svaki građanin koji se kandidirao za člana državnoga Predsjedništva ukoliko je, po pravilima koja propisuje Ustav i Izborni zakon, dobio najveći broj glasova birača.

Oni, međutim, kojima ne odgovara ni Ustav ni Zakon, pitanje legitimiteta tumače na način koji im samima odgovara – kao rezultat činjenice da ste, ili kao pojedinac ili kao stranka, dobili nadpolovičnu većinu biračkog tijela jednog, u konkretnom slučaju hrvatskog narodau BiH. No, takav pristup izaziva barem dvije vrste nepoznanica i problema. Nemoguće je, prije svega, prema postojećim zakonskim rješenjima, imati informaciju jesu li, i u kojoj mjeri, i pojedinci i političke partije – oni koji se pozivaju na tu logiku – dobili glasove samo svoga naroda. Ili im je, hoću reći, u koš upalo i glasova izvan vlastitoga etnokorpusa.

U vezi s tim sam se, podsjećam, izjašnjavao i do sada. No, ponešto nije zgorega i ponoviti. Strah od gubljenja izbora u utrci za člana Predsjedništva, primjerice, Čovićevu širokobriješkom potrčku razlog je – ili je to od „poglavnika“ dobio u zadatak – da eventualnu pobjedu lidera „devedesetke“ unaprijed proglasi posljedicom bošnjačke antihrvatske ujdurme. Ali, otkuda jamstvo da je te glasove dobio Raguž – ili samo on? Otkuda, hoću reći, jamstvo da ih nije dobijao i lider HDZ-a – a da su mu, zauzvrat, izostali glasovi Hrvata. Uostalom, javna je tajna da je sa svojim banjalučkim nalogodavcem već mjesecima prije parlamentarnih izbora dogovorio potporu federalnih Srba – u Drvaru, Grahovu i Glamoču bez izuzetka, ali i u drugim dijelovima ovog entiteta u kojima je utjecaj dvojca Dodik-vladika Grigorije neupitan.

Zašto, dakle, većinu glasova ne bi mogao dobiti kandidat za člana Predsjedništva izvan HDZ-a?

Zašto, dakle, većinu glasova ne bi mogao dobiti kandidat za člana Predsjedništva izvan HDZ-a? I, na čemu se procjene u vezi s tim temelje? Možda, recimo, na redukciji ukupnoga hrvatskog biračkog tijela samo na zapadnu Hercegovinu – jer, jedino u tom slučaju odnos utjecaja različitih osoba u biračkom tijelu ne bi bio upitan. Ali, tu ne žive i svi Hrvati ove zemlje – čak ni većina. Ako je, naime, temeljem zvaničnih statistika Katoličke crkve suditi, Sarajevska biskupija je po broju katolika još uvijek najmasovnija. Uz to, za pretpostaviti je da je na njezinom području, u odnosu na hercegovački dio te iste crkve, nešto veći udio i Hrvata koji se ne izjašnjavaju vjernicima. A, na tom dijelu biračko tijelo nije i nacionalno homogeno da bi se mogla isključiti i mogućnost kombinacija koje „legitimisti“ uporno ignoriraju.

S druge strane, postoji li mogućnost da, prema logici koja se pokušava nametnuti – prema logici nadpolovične većine nacionalnog biračkoga tijela – potencijal legitimiteta ne ostvari nitko? Naravno. I ne samo to. Ishod takve logike može biti još drastičniji. Prema rezultatima najnovijeg popisa stanovništva, naime, u BiH živi preko 550 tisuća Hrvata – a 450 tisuća ih, jer posjeduju CIPS-ovu osobnu iskaznicu, ima i pravo glasa. Prema eksploatiranoj logici, prema tome, legitimiteta nema bez 225 tisuća glasova. Toliko ih, da se ne lažemo, uknjižiti neće sve stranke s hrvatskim predznakom – a to znači da princip legitimiteta ne bi bio ostvaren i kada bi im glasove trpali na jednu te istu kulu. Kako, onda, priznati legitimitet samo jednoj od političkih partija – u konkretnom slučaju isključivo HDZ-u – ako je izvjesno da će se njegov broj dobivenih glasova kretati oko brojke od 100 tisuća, dakle na granici od dvadesetak postotaka ukupnoga biračkog tijela?

Sve ovo je, dakako, jasno i kreatorima filozofije legitimiteta. Stoga ne čudi da u nju i interveniraju na način koji im odgovara. Reći će, nema legitimitet veze s ukupnim biračkim tijelom nego samo s onima koji su na izbore izišli. To je, prije svega – ako se na legitimitetu istrajava kao nadpolovičnoj etničkoj potpori – netočno. Ali, tu se priča i ne završava. Kreatori sintagme o nacionalnom legitimitetu, naime, zakonom su osigurali da nema praga izlaznosti kojeg, da bi rezultati bili priznati, treba ostvariti. A to, onda, znači da im je „legitimitet“ neupitan i ako je izlaznost na izbore na razini od tek pola postotka svih birača – i svojski se potrude da građane, one koji im nisu skloni, demotiviraju za sudjelovanje u izbornom procesu. Uspiju li u tome, završi li se čitava priča na biračima koje kontroliraju, koje su zaposlili u državnim službama i javnim poduzećima – i koji izlaskom na izbore čuvaju svoja radna mjesta – vijek njihova vlastitog trajanja gubi bilo kakvo vremensko ograničenje.

Kreatori sintagme o nacionalnom legitimitetu, naime, zakonom su osigurali da nema praga izlaznosti kojeg, da bi rezultati bili priznati, treba ostvariti

Problem je, istina, da u tom slučaju „mačka za rep“ potežu svi ostali, preko četiri petine pripadnika tog istog, u konkretnom slučaju hrvatskog etniciteta. Ali, koga oni zanimaju? Pa oni su tek dimna zavjesa, paravan. Odnosno, u središtu interesa tvoraca „legitimiteta“ su, tako i tako, sasvim drugi, interesi užih grupa i političkih moćnika – ne daj Bože i interesi ostalih osamdesetak postotaka pripadnika istog naroda.

U javnosti se, međutim – i opet zbog istih, grupnih i interesa političkih bogova – uporno prodaje priča o legitimitetu. Tako bi, po svemu sudeći, moglo biti i ovaj put. Jer, sve upućuje da bi „legitimisti“, kako god pitanje legitimiteta tumačili, mogli ostati ispod čarobnih 50 postotaka utjecaja u hrvatskom biračkom tijelu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook