Izvor: Jutarnji.hr (Iz ciklusa 'Istinite priče')

Molim te, donesi mi pivo, Majo - čula sam svoga muža kako me doziva iz svoje radionice.

Evo odmah, ljubavi – uzvratila sam mu cvrkutavim glasom. Upravo sam obrisala posljednji tanjur i stavila ga u kuhinjski ormar, objesila krpu o vješalicu na zidu i otpuhnula pramen kose sa čela. Suđe je bilo riješeno, djeca su bila u krevetu, dakle konačno sam se mogla malo opustiti.

Tek u ovo doba dana, oko deset navečer, moj muž Damir i ja imali smo vremena jedno za drugo. Otvorila sam dvije boce piva i otišla s njima do radionice. Iza mene je bio naporan dan. Najprije sam morala odvesti psa veterinaru, onda našu mlađu kćer liječniku, a na kraju pozvati majstora da popravi našu vešmašinu koja je odlučila tvrdoglavo štrajkati.

Damir je sjedio u radionici na tronošcu i rezbario drvenu kutiju koju je naša četrnaestogodišnja kći trebala dobiti za rođendan. Nismo imali novca za skupe poklone, ali oboje smo znali da će ju ovaj silno razveseliti. Odložila sam boce s pivom na derutnu radnu plohu, položila ruke na ramena moga muža i počela ga lagano masirati.

- Škrinjica će biti prekrasna, ljubavi – šapnula sam mu na uho.

Damir se razveselio mojim riječima. Odvratio je pogled s rezbarenja, utisnuo mi poljubac na usne, a potom povukao gutljaj iz boce.

- Hvala ti - na pivu i na komplimentu – rekao je.

- Aha, i drugi put – rekla sam i spustila se uz uzdah na ležaljku, jedino mjesto u radionici rezervirano isključivo za mene.

- I? Kakav ti je bio dan? – upitala sam nakon što sam i sama otpila gutljaj piva.

- Srednja žalost – odgovorio je slegnuvši ramenima. – Krešo je bolestan tako da sam se morao sam baviti s mušterijama.

Krešo je bio Damirov prijatelj i kompanjon u poslu. On ga je i nagovorio da napuste poslove kod privatnika na kojima su radili i sami pokrenu automehaničarski obrt. Jedno vrijeme im je posao išao prilično dobro, no posljednjih nekoliko godina jedva da smo krpali kraj s krajem.

Ljudi jednostavno nemaju novca, objašnjavao mi je moj muž svoje slabo poslovanje, a ja sam to naravno shvaćala. Takva su vremena, nikome nije lako.

Neko vrijeme smo šutke pijuckali svaki svoje pivo, kad je Damir ponovno progovorio.

- Danas mi je došla nekakva ženska s džipom. Naravno da nisam imao dijelove za njega, a ona se užasno uzrujala.

Zatresla sam glavom.

- Pa mogla si je misliti da u ovakvoj radionici u zabiti neće naći takve skupe rezervne dijelove kakvi njoj trebaju. Zašto nije otišla u servis u kojem inače servisira auto?

- Pokvario joj se baš tu negdje u blizini. Uspio sam ga nekako osposobiti, a originalni dio sam naručio – objasnio mi je i ponovo utonuo u svoje misli.

- O čemu razmišljaš? – upitala sam ga kad tijekom narednih minuta nije rekao niti riječ. Međutim, njegove misli su odlutale tako daleko da nije čuo moje pitanje.

- Hej, Damire! – mahnula sam mu rukom ispred lica. – Zemlja zove Mjesec! Kamo si otplovio?

Trgnuo se tek kad sam podviknula.

- Ma, razmišljam još uvijek o toj ženskoj. Muči me ono što mi je rekla – odgovorio mi je.

- Da? A što ti je to rekla? – upitala sam ga znatiželjno. Damir nije bio tip koji bi bio sklon gledanju tuđih žena, a ja nisam bila ljubomorna, tako da mi u prvi mah ništa loše nije palo na pamet. Pa ipak, moj muž je odjednom djelovao vidno zbunjen. Počešao se iza uha.

- Znaš onu veliku kuću na brežuljku – rekao je odmahujući glavom u pravcu vile koja se nalazila relativno blizu našeg skromnog doma.

Naravno da sam znala. Svi u susjedstvu su znali za nju. Bilo je to impozantno zdanje. Doduše, već dulje vremena prazno i bez vlasnika, ali svejedno fascinantno.

- Ona je misli kupiti – nastavio je Damir.

Napučila sam usnice i fućnula kroz zube.

- Onda stvarno ima brdo love. Pa to je ogromno! Što će joj tolika kućerina? Možda misli od nje napraviti nekakav motel. Ili se baviti seoskim turizmom. Ili… - ovdje sam odjednom zastala. - Ali, ne razumijem zašto tebe to muči?

- Ma nije to, nego dala mi je jednu nedvosmislenu ponudu - Damir se vrpoljio.

- Kakvu ponudu? – upitala sam ga oprezno.

Iako se moj i Damirov odnos uvijek temeljio na uzajamnom povjerenju, sad mi se odjednom upalila lampica za alarm. Što je ta bogata fufa htjela od moga muža? I kakvu mu je to ponudu mogla dati da ga je njome toliko izbezumila?

- Seksualnu – rekao je, pocrvenjevši pritom do korijena kose.

- Što?! – čula sam samu sebe kako kreštim. Moj glas mi je odjednom zvučao strano.

- Počela je koketirati sa mnom. Postao sam nervozan i nisam uopće znao kako reagirati – rekao je. U ruci mu se ponovno našla drvena kutijica koju je sad zdušno rezbario samo kako me ne bi morao gledati u oči.

Ustala sam iz svoje ležaljke i stala ispred svoga muža.

- Dobro, zlato moje – rekla sam podbočivši se rukama o bokove. - A sad mi točno reci do u detalje što se zapravo dogodilo! – zahtijevala sam. Damir je uzdahnuo.

- Ponudila mi je da će ići sa mnom u krevet ako joj uspijem popraviti auto.

Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.

- To si izmislio – rekla sam uzrujano, kriveći glavu u stranu. Zaista nisam mogla vjerovati da se takvo što uistinu moglo dogoditi. Damir, doduše, nikad nije imao bujnu maštu, no sad je bilo očito da fantazira.

- Kunem ti se da govorim istinu – izjavio je svečanim glasom, podižući pritom desnu ruku u vis kao da se nalazi u sudnici.

- Rekla je da je umjetnica, a da sam ja dobra inspiracija za njen posao. Kao ono - imam lijepo mišićavo tijelo, i tome slično! – govorio je, a odjednom je zvučalo kao da se hvali jer je počeo bestidno napinjati svoje mišiće na rukama i prsima.

Gledajući ga i slušajući, ostala sam frapirana. Jednostavno nisam znala kako reagirati. Situacija je bila toliko bizarna da nisam znala bih li se smijala, ili plakala. Damir je bio zgodan muškarac, to bez daljnjega. Visok, vitak, plavokos, uskih bokova i širokih ramena. Mogla sam naravno zamisliti da ga je neka razmažena bogatašica smatrala atraktivnim i poželjela imati u svom krevetu. Ali, on je bio moj muž! Poznavali smo se još od srednje škole i ja sam mu bila prva i jedina djevojka. S obzirom na Damirovu povučenost kad su u pitanju žene, čisto sam sumnjala da bi on uopće znao što započeti s nekom drugom osim mene. Barem sam se tome nadala.

- Je, je – koga ne bi zadivili ti tvoji mišići! – pokušala sam se našaliti tapšući ga rukom po ramenu, no u ustima mi se pojavio gorak okus. Po prvi put otkako sam poznavala moga muža osjetila sam strah da bih ga mogla izgubiti. Što ako je ta bogatašica zaista bacila oko na njega i odlučila mi ga preoteti?

- Vjerojatno to govori svim automehaničarima, u nadi da će joj onda manje naplatiti radove – rekla sam tobože ležernim tonom, ali bila sam sve samo ne opuštena. Naravno da sam znala da ono što sam upravo rekla nema nikakvog smisla. Ako je ta žena bila bogata, onda joj nije bila sila plaćati popravke auta u naturi!

Ipak, Damir se smjesta složio s mojom verzijom.

- Sigurno si u pravu. U petak, kad ponovno dođe, jer bi tada trebao stići dio koji sam joj naručio, sigurno će se obrušiti na Krešu.

Mislila je ponovo doći? U želucu sam osjetila grč i piva koju sam upravo popila digla mi se do grla. Nije slutilo na dobro. Nimalo!

I dok se Damir nastavio zabavljati s kutijom za našu kćer, ja sam utonula u razmišljanje. Još do prije nepunih sat vremena jedina briga koju sam imala u životu bile su financije. No, sad, u usporedbi s ovime što se događalo pred mojim očima, neplaćeni računi činili su se potpuno beznačajnima.

Tri dana kasnije, Damir je ponovo spomenuo bogatašicu. Upravo sam legla u krevet s maskom od krastavaca na licu, kad me upitao.

- Sjećaš se one ženske sa džipom o kojoj sam ti pričao?

Kao da bih je ikad mogla zaboraviti, pomislila sam smjesta iznervirana. Pogotovo nakon saznanja da je htjela odvući moga muža u krevet! Štoviše, imala sam osjećaj da su mi se na spomen njena lika krastavci na licu ukiselili.

- Naravno – rekla sam ukočeno kako ne bih poremetila masku. - Što je s njom?

Damir se nakašljao.

- Došla je danas u radionicu. Dio koji sam naručio nije doduše još uvijek stigao, ali ona se zbog toga nije naročito uzrujavala. Raspričala se o kući koju je u međuvremenu kupila i ponudila mi da joj dođem obaviti neke radove na njoj. Rekla je da će mi to dobro platiti. Poslušaj sad ovo: dvjesto kuna po satu!

Ovdje se Damir nasmijao.

- Možeš li to zamisliti? Za samo par sati mogao bih zaraditi kao za nekoliko dana u radionici! Taj bi nam novac dobro došao.

Prešla sam jezikom preko suhih usnica.

- Bi, dobro bi nam došao, ali ne misliš to valjda zaista učiniti?

- Naravno da mislim! Bio bih glup da propustim takvu priliku! I to samo zato jer ti nemaš povjerenja u mene!

Njegove riječi su me povrijedile.

- Kako možeš tako postavljati stvari! Ne radi se tu o povjerenju prema tebi. Naravno da ti vjerujem. Samo…

Oči su mi se ispunile suzama.

- Samo što? – Damir je zvučao iznervirano. Bilo je očito da mu idem na živce. – Daj, mučni malo glavom! Taj novac će nam pokriti sve one račune koji nam se gomilaju u ladici.

I dalje sam se borila sa suzama. Uvidjevši da nećemo postići nikakav sporazum, Damir mi je okrenuo leđa i tu je diskusija završila. Barem za njega. Što se mene ticalo, ja sam bila izvan sebe od uzrujanosti. Zar je on stvarno bio toliko slijep da nije vidio kako to nije nikakav bezazlen prijedlog za radove na kući nego čista nemoralna ponuda! Naravno da toj skorojevićki nisu trebale nikakve druge usluge od moga muža osim onih koje je već i ranije spomenula - seksualnih!

Ne znam uopće kako sam te večeri zaspala. Odjednom mi se događalo ono što se događalo većini mojih prijateljica, a za što sam ja bila uvjerena da se meni neće nikad dogoditi: brinula sam se za svoj brak. Jako sam brinula!

Kompletnu priču pročitajte OVDJE.