Saša Lošić Loša, pjevač nekada najpopularnije jugoslovenske grupe Plavi orkestar, nastupio je na beogradskom Beer festu pred više od 120.000 ljudi. U intervjuu za Kurir Loša se sjeća dana najveće slave, govori o Zdravku Čoliću i Goranu Bregoviću, ali i o svom slavnom pretku.

- Na Beer festu smo svirali prvi put prije dvije godine i tada je to bio naš najveći koncert u karijeri. Organizatori su nam rekli da smo oborili rekord po broju posjetilaca, zbog čega nam je izuzetno drago. Reakcija publike je bila iskrena i dirnula me kao da smo se odjednom potpuno razumjeli - kaže Loša.

Obožavaoci su preksinoć na tvoj nastup došli čak iz Rumunije, što je podsjetilo na vaše najslavnije dane, kad su vas opsjedali.

- Pravili su nam dosta problema. Moj fiksni telefon zvonio je 24 sata bez prestanka. Bilo je dovoljno samo da se uključi u zid. To je trajalo četiri godine. Poštansko sanduče mi je bilo uvijek razvaljeno, a soliter u kom sam živio išaran. Naplaćao sam se zbog toga kućnom savjetu za krečenje. Ekskurzije su dolazile ispred mog stana. Na hiljade djece željelo je da vidi gdje stanujem ja, ali i ostali članovi grupe.

Radite li na novom albumu?

Albumi su postali igračka za romantičare. Ljudi danas imaju terabajte muzike na svojim malim uređajima. Najvjerovatnije ćemo u budućnosti samo izbacivati singlove.

Kako si tokom karijere izdržao teret slave?

Ostao sam normalan jer sam odrastao u Sarajevu. U mom gradu ne postoje zvijezde, to nisu bili ni Brega, Čola i Ivo Andrić. Nobelovca su svi pozdravljali sa „alo, pisac“. Koliko god da sam poletio, čaršija i obični ljudi su bili tu da me spuste na zemlju.

Da li su se Sarajevo i Beograd promijenili u odnosu na period prije rata?

Novo je doba, ali se nije mnogo promijenilo. Neki dobar oblak prošao je kroz naš region i ljudi su opet povezani. Mi to vidimo po koncertima. Ljudi dolaze na naše nastupe jer osjećaju neku iracionalnu stabilnost. Vide na sceni četiri prijatelja u vremenu kad se sve raspalo, koji i dalje vole to što rade i nose dah starog vremena i privatne nostalgije. Usudio bih se da kažem da je naša grupa podsvijest bivše Jugoslavije.

Oko čega se svađaš sa članovima grupe?

Na prvoj turneji smo se svađali oko toga ko će da kupuje cigarete. Kasnije su rasprave bile ideološke i oko toga da li da idemo u smjeru folka ili pop-panka. Nikad se nismo svađali zbog cura. Bili smo zaljubljeni u naše djevojke, što zvuči čudno. Kad smo mogli ludovati poslije koncerta, zvali smo ih iz hotela sa telefona na recepciji. Biti muzičar u Sarajevu tada nije bilo važno. Morao si da upišeš fakultet, da studiraš medicinu ili pravo.

Trenutno je u toku obilježavanje stogodišnjice Velikog rata. Kako vi gledate na ulogu Gavrila Principa?

Princip se rodio preko puta sela u kojem se rodio moj deda. Znam taj mentalitet. Postoji legenda da su moja i njegova porodica bile Čeke prije 400 godina (prezime, potekli su od zajedničkog pretka, op. aut). Išao je u Prvu gimnaziju. Ima mnogo analogije između nas dvojice. Prije deset godina veoma me je zanimala ta tema. Nabavio sam i stenograme sa suđenja koje je izdao profesor Vojislav Bogićević.

Bilo mi je zanimljivo da istražujem ko su bili mladobosanci. Oni su pisali pjesme, citirali Nietzschea... Kako sam čitao pjesnike njihovog doba Jovu Varagića i Borivoja Jevtića, shvatio sam da su živjeli u vremenu apatije i da im je svaki dan bio isti. Morali su nešto da promijene i, pod idejom da je narod potlačen, krenuli su u revoluciji. Postoji nešto što bi trebalo izvući iz zaborava, a to su dnevnici Borivoja Jevtića, koje čuva njegova kćerka. Kad bi se danas objavili, vijdelo bi se da su vanvremenski.

Na početku karijere osuđivali su vas zbog dueta s Nadom Obrić.

I danas nas svi osuđuju što smo imali duet s Draganom Mirković. Ništa se nije promijenilo. Dugo sam analizirao zašto se to dešava, otkud silina napada na nas i šta ljude toliko iritira. Poslije Drugog svjetskog rata komunisti sa sela mahom su osvojili vlast u gradovima i prisvojili su feudalni koncept kulture.

Počeli su da gledaju balet, da idu u operu i da se žene glumicama. Nisu oni ništa zabranjivali, ali se stvorila klima da je ono sa Zapada bolje nego naše tradicionalno. Ljudi su se stidjeli svoje bake i dede sa sela. Otud ide taj stid od folka, to je moj zaključak. Htjeli smo s Nadom tada da spojimo nespojivo, pank-pop i novokomponovanu muziku. Njene pjesme su danas evergreen, a nekad su se ljudi zgražavali nad njima.

(Kurir-info.rs, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)