Obilježavanje stotinu godina od početka Prvog Svjetskog rata proteklo je u Sarajevu gotovo bezbojno i sumorno jer od silnih dejtonskih blagodati, od stalnog progona drugih i drugačijih, što traje kontinuirano 500 godina, građani BiH ne vjeruju da je rat ovdje, uopšte, ikada stao!? Da nije nadrndane policije koja rastjeruje običan svijet kako bi do odredišta uživanja prošla "zaštićena lica", da nije blokiranih ulica i nazor postavljenih punktova, da nema policijskih svirena i skupih bljeskalica, vjerovatno niko ne bi ni primijetio da je prije dvije večeri u Sarajevu zasvirala Bečka filharmonija čije su zvuke, "izbliza", mogli čuti samo odabrani "zvaničnici", dok su svi ostali morali sjediti na parkingu preko puta Vijećnice i "uživati" u patrljcima nekadašnje historije ali i punoći današnje realnosti.

A nakon stotinu godina ratova, podijeljenog društva na poratnu elitu i istovremeno mirnodopsku fukaru, odnosno nekadašnju srednju klasu i današnje jadnike kojima nije mrsko da se ponižavaju po trotoarima  hvatajući ostatke zvukova bečkih violina, može se reći da će biti vrlo teško da u Bosni i Hercegovini, kako su to naivno najavili kolege umjetnici, pristigne stotinu godina mira jer su temelji našeg društva uvaljani duboko u barut i nepravdu, pa osim suhoparnog optimizma nemamo nijedan razlog da pomislimo kako smo na dobrom putu ka boljem životu jer do njega se, ma šta nam za nadolazeće izbore poručivali puleni Zlatka Lagumdžije, ne može doći frtaljem autoputa čijih je devet kilometara neki dan otvorila većina onih koji imaju i zasluge, jer se gradio po sistemu 1 kilometar - jedna godina.

...dok je običan svijet sjedio na okolnom parkingu posmatrajući kako "oni tamo preko mosta", što su započeli rat i kreirali nepravedni mir, obilježavaju sto godina ratova. Njihovih ratova u kojima smo mi ginuli

 
Za jedno stoljeće ratova u Bosni i Hercegovini, može se reći da ovdašnji narodi iz svih tih stradanja, crnila i krvi, nisu naučili gotovo ništa i upravo zbog toga je svaki završetak puščanog rata ovdje istovremeno bio znak za otpočinjanje podmuklog, mirnodopskog ubijanja radi kojeg su, recimo, Bošnjaci u sred "mira" ostali bez dva miliona svojih sunarodnjaka uredno iseljenih u Tursku i Njemačku, dok je onima koji su ostali uredno usađivan osjećaj niže vrijednosti putem čitanki, friziranih historija, ubijanih junaka, gušenih intelektualaca i posječenih nacionalnih krila da ikada i išta mogu sami, iz čega se ispostavljala jednostavna faktura - podijelićemo vas imeđu Srbije i Hrvatske.

I, kako prije stotinu godina tako i danas iznad Bosne i Hercegovine visi znak pitanja o njenom opstanku, bez obzira na količinu žrtava kojima je naša država branila pravo na sopstvenu nezavinost sa jedne, odnosno muslimanski narod pravo na svoju Vjeru sa druge strane. Europa koja je nijemo posmatrala nestajanje naše države i ubijanje naših sugrađana, dakle najgore zločine nakon Drugog Svjetskog rata, čitavo vrijeme uništavanja naših života gledala je u tome smanjivanje broja muslimana u Europi, što je njima, u projektu Europske unije kao saveza kršćanskih zemalja, itekako išlo na ruku pa su još tada shvatili da će onima koji prežive lokalne čistače suštine njihove "europske" politike (Karadžića, Mladića, Miloševića...) poslati Bečku filharmoniju kojom će nas sve skupa pozvati na mir, ne obezbjeđujući pravo muslimanima da u tom "miru" ostvare prava koja su nam uzeta u ratu.

Jer da smo imali pameti, ne bi nas kao prve kačili geleri, a kao zadnje bečke violine

Međutim odnos drugih prema nama nije bio i ostao naš jedini problem. Posmatrajući s druge strane, naša unutrašnja politika, koja je sve vrijeme trebala biti bosanska, bošnjačka, muslimanska, postajala je sve više balijska, pod čim se podrazumijevala drskost i sebičnost u vladanju s jedne, odnosno uzimanje tuđih sinova za ratove a davanje sopstvenih potomaka za kadrove sa druge strane pa se, nakon stotinu godina ratova, dogodilo da je mirnodopsko bh. društvo sazdano na dubokoj nepravdi, na lažima o istini, otimanju i uzimanju tuđih prava, na stvaranju mizerne elite i uništavanju srednje klase, što se odlično moglo vidjeti upravo danas dok su jedni slušali Bečku filharmoniju iz udobnih stolica Vijećnice (u koju je normalnom narodu zabranjen pristup), dok je običan svijet sjedio na okolnom parkingu posmatrajući kako "oni tamo preko mosta", što su započeli rat i kreirali nepravedni mir, obilježavaju sto godina ratova. Njihovih ratova u kojima smo mi ginuli.

I opet ćemo jer da smo imali pameti, ne bi nas kao prve kačili geleri, a kao zadnje bečke violine. Taj isti narod je ovih dana sačekao ateriranje, po izvještaju naših sportskih novinara, reklo bi se većine raspojasanih "Zmajeva", koji su se brže-bolje razbježali po svjetskim destinacijama, nakon toga je odslušao i parčad Bečke filharmonije sa pristojne, ratničkim jezikom reklo bi se - puškometne distance, a nakon toga će otići kući i nastaviti da se sjećaju sopstvenih ratno-"mirnodopskih" uloga koje su uglavnom tragične jer ovdašnji junaci - to su oni što većinom leže pod zemljom.

Princip je isti, ratovi su nijanse.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook