U Švicarskoj je nedavno održan referendum na kojem se odlučivalo o minimalnoj plati koja bi iznosila 3.280 eura. Sama ta činjenica je za mnoge Švicarsku svrstala u sam vrh zemalja idealnih za život. Međutim, Švicarska itekako ima svojih mračnih strana.

Djeca kao jeftina radna snaga i danas su veliki problem čovječanstva. Nalazimo ih u mračnim radionicama kako šiju jeftinu odjeću i obuću za bogati Zapad ili do iznemoglosti rade na plantažama kakaa. To su pojave koje Zapad kritikuje i osuđuje. Međutim, do nedavno, u srcu civilizovane Evrope, živjela su djeca koja su, uz državni blagoslov, bila tretirana kao roblje, piše Deutsche Welle. Riječ je o takozvanoj "Verdingkinder" - djeci koju je država odvajala od porodice i davala ih porodicama u kojima su uglavnom bila korištena kao jeftina radna snaga.

Djeca kao roblje u modernoj Švicarskoj

Švicarska vlada se prvi put javno izvinila žrtvama nehumane socijalne politike koja je zapečatila sudbinu mnoge djece u toj zemlji.

"Molim Vas od sveg srca u ime švicarske vlade za oproštaj zbog nepravde i patnje koja vam je nanesena. Ovo mračno poglavlje švicarske istorije ne smije biti zaboravljeno", rekla je švicarska ministarka pravosuđa Simoneta Somaruga prije godinu dana pred parlamentom u Bernu tokom sjednice posvećene ovoj temi. Činjenica da je ova praksa postojala sve do 70-tih godina prošlog vijeka, ostatku Evrope zvuči zastrašujuće.

Djeca iz porodica u kojima je vladao alkohol, nebriga ili siromaštvo, ili jednostavno napuštena djeca, davana su "na brigu" porodicama, uglavnom na selu. Međutim, umjesto topline doma, često traumatizovanu djecu, dočekivali su prisilni rad na polju, batine pa čak i silovanja. Sve do 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka vrlo konzervativno švicarsko društvo (pravo glasa za žene uvedeno je tek 1971.) nije imalo pretjerano sluha za patnje najslabijih. "To je bilo vrijeme kada društvo siromašnima jednostavno nije priznavalo pravo na vaspitanje rođene djece", kaže Valter Cvalen, predsjednik udruženja "Verdingkinder" koje okuplja oko 150 žrtava ove nehumane prakse.

Djeca su u novim porodicama bila izložena gladi, fizičkom i seksualnom nasilju, svakodnevno ponižavana: "Ova djeca su svakodnevno rasla uz riječi - Od tebe nikad ništa neće postati, ti si nesposoban. Ti si jedno veliko ništa", priča Cvalen.

Izvinjenje švicarske države, čiji su organi godinama sprovodili nehumanu praksu, za mnoge dolazi prekasno. Serđo de Veki, jedan od žrtava, državi prebacuje dugogodišnju neosjetljivost na ovo pitanje. "Tretirali su nas kao robu, ne kao ljudska bića. I to je ono što prebacujem tada odgovornim političarima", kaže de Veki za njemačku televiziju ARD.

Praksa iskorištavanja djece kao radne snage bila je vrlo raširena u Evropi sve do početka 20. vijeka. Naučno su vrlo dobro istraženi slučajevi takozvane "Schwabenkinder", djece iz siromašnih alpskih predjela, uglavnom Južnog Tirola, koja su kao roblje bila prodavana u bogatu južnu Njemačku gdje su radila na seoskim gazdinstvima. No, nigdje se praksa prisilnog odvajanja djece i prisilni rad nisu zadržali toliko dugo kao u Švicarskoj.

Prisilne sterilizacije

Istovremeno s problemom "Verdingkinder" Švajcarska se suočava i s jednim drugom jezivim društvenim fenomenom novije prošlosti: prisilnom sterilizacijom građana koje su vlasti smatrale "nedostojnim razmnožavanja". Ova praksa koja se temelji na principima eugenike zakonski je zabranjena tek 2000. godine!

Mnoge žrtve sada od države zahtjevaju novčanu pomoć. Jer poslije torture u djetinjstvu i odlaska na slobodu s punoljetstvom, većina nije pronašla put u normalan život. Međutim, na političkoj sceni, već je počela svađa oko toga ko je finansijski odgovoran za isplatu odštete: država, kantoni ili opštine.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)