Izvor: Jutarnji.hr

Ivo i Slavko Goldstein privode kraju rad na svome novom opsežnom djelu ‘Josip Broz Tito - biografija’, najdetaljnijem i na dokumentima i izjavama svjedoka utemeljenom prikazu života jugoslavenskog predsjednika. Knjiga izlazi najesen, a Nedjeljni Jutarnji objavljuje prvi od šest nastavaka najzanimljivijih dijelova, koje su pripremili autori, pod nazivom ‘Uspon prema vrhovima političke karijere’.

Za suvremenike Josipa Broza Tita - Churchilla, Roosevelta, Staljina, De Gaullea, Hitlera, Mussolinija, Mačeka, Pavelića - već je prilično jasno kakvo im je mjesto u povjesnici njihovih naroda i svijeta. Istodobno, o Titu u njegovoj domovini Hrvatskoj i u zemljama bivše Jugoslavije još uvijek traje tvrda podvojenost. Možda ga moramo ubrojiti među one rjeđe državnike o kojima povijest nikad nije uspostavila neko prevladavajuće opće mišljenje, o kojima je bilo i bit će vrlo kontroverznih interpretacija - poput Temistokla, Gaja Julija Cezara, Robespierrea ili Napoleona?

Nismo napisali knjigu “za” Tita ni “protiv” Tita, jer takvih jednostranih knjiga ionako je previše. Podjednako smo istražili vedrije i tamnije strane Titova života i politike, a nismo izbjegavali ni sivilo međuprostora. Nismo se upuštali u analize izmišljenih afera i plitkih tračeva, koji u novijim knjigama o Titu zamućuju bit. Kroz Titovu biografiju prelama se barem pola stoljeća hrvatske povijesti i povijesti jugoslavenskih naroda, koje zahtijevaju istinu. Oslanjajući se na stoljetna razmišljanja mudrih ljudi o istini, koja je vjerojatno najpregnatnije izrazio Baruch de Spinoza, držimo da je istina cjelina bez koje nema zdrave komunikacije među ljudima, a teško i među narodima. Istina je kriterij sebe i lažnosti. Ona podnosi različitosti u interpretacijama, mi smo ih i sebi dopustili, ali ne podnosi jednostranosti u selekciji činjenica, ne podnosi poluistine, jer one su laž. U principu istine njezina je snaga pa stoga ona sama iz sebe odgovara na sva pitanja i daje svoj sadržaj i smisao. Istina je cjelina.

Za najavu knjige, za prvo objavljivanje jednog njenog poglavlja, odabrali smo poglavlje o samome početku Titove političke karijere, o razdoblju kad se Josip Broz tek formira kao politička i javna ličnost. Tu još nema dramatičnih dilema ni sukoba, kojih je kasnije u obilju, ali već se nazrijevaju neke bitne karakterne crte i političke zasade, pa i dogme, koje će Tita pratiti cijeli život.

(Iz autorskog predgovora)

Josip Broz se u poznijim godinama u prijateljskom društvu i pred televizijskim kamerama vrlo rado prisjećao mlađih dana, ali nikad nije govorio o svojoj prvoj ženi, Pelagiji Bjelousovoj. Milovan Đilas piše da se već prije rata u najužem krugu oko Tita znalo da ga o Pelagiji nije uputno ništa pitati, jer ga to boli. Naprotiv, piše Đilas, o sinu Žarku Tito je često pričao vrlo nježno i ponosno, osobito kad je čuo da je momak kao crvenoarmejac branio Moskvu i u borbi bio ranjen.

Prva poznata fotografija mladog Josipa Broza snimljena je 1911. u Kamniku. Tada mu je bilo 19 godina.

Nakon 5,5 godina provedenih kao ratni zarobljenik propale austro-ugarske vojske u Rusiji i Sibiru, Josip Broz se prvih dana studenoga 1920. vratio u novonastalu Kraljevinu SHS, u Zagreb. S njim je stigla i njegova dvanaest godina mlađa žena, Ruskinja Pelagija Bjelousova, u visokoj trudnoći. Rodila je u kući Josipova oca Franje, lugara u zaselku Kranjica kraj Kupinca, ali je dijete umrlo već nakon nekoliko dana.

Broz se odmah zaposlio u bravarskoj radionici Filipa Bauma u Zagrebu, u Petrinjskoj 3. U Rusiji je u danima Oktobarske revolucije postao komunistički simpatizer, pa se u Zagrebu upisao u Komunističku partiju Jugoslavije, koja je u to vrijeme bila u svom najvećem usponu: u srpnju 1920. brojala je 65.641 člana, u prosincu iste godine oko 80.000 članova i barem još oko 250.000 simpatizera u ljevičarskim radničkim sindikatima pod utjecajem komunista. Na lokalnim izborima od ožujka do kolovoza 1920. KPJ je u Zagrebu, Beogradu i još dvadesetak gradova osvojila relativnu većinu, u nekima i apsolutnu, a na izborima za Ustavotvornu skupštinu sa 58 izabranih poslanika postala je po snazi treća parlamentarna stranka.

Kraljevska vlast boji se nasilnog komunističkog prevrata ili krvave revolucije poput onih u Rusiji ili u susjednoj Mađarskoj, što nije bilo bez razloga: KPJ je već od 1919. članica Komunističke internacionale, koja u svom programu zagovara borbu za vlast putem revolucije. U noći od 29. do 30. prosinca, s obrazloženjem da KPJ priprema nasilnički prevrat, kraljevska vlast proglašava drastične represivne mjere (tzv. Obznanu). Komunističkim organizacijama zatvorene su prostorije, zabranjena glasila i onemogućen rad. Komunisti su masovno otpuštani iz upravne, nastavničke i drugih državnih službi, od ljeta 1921. nastupa i val hapšenja. Članstvo KP se naglo osipa, KP prelazi u ilegalu i 1924. godine, na jednoj od najnižih točaka svoje egzistencije, broji tek 800-900 aktivnih članova.

U nemogućnosti da s malom plaćom organizira obiteljski život u Zagrebu, Josip Broz se potkraj siječnja 1921. putem oglasa u Novostima zapošljava kao mašinist u motornom mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu, selu nedaleko od Bjelovara. Tu će živjeti sljedeće 4,5 godine. S partijskom organizacijom izgubio je svaku vezu, a po svemu sudeći baš se mnogo i nije trudio.

Dobro obavlja posao u mlinu, gazdi popravlja automobil i vozi ga s obitelji na izlete, u selu i bližoj okolici popravlja kvarove po kućama, ponekad tako i dodatno zarađuje, a stječe i nekoliko bliskih prijatelja među kojima rado priča o Rusiji i Oktobarskoj revoluciji. Skupio je malu kućnu biblioteku, pedesetak knjiga socijalne literature - Maksima Gorkog, Jacka Londona, Miroslava Krležu, Augusta Cesarca, pa i neke knjige Tolstoja i Balzaca - koje čita u kasnim noćnim satima i posuđuje ponekom od prijatelja. O bračnome životu Brozovih iz tog vremena malo je poznato, ali se čini da su živjeli skladno. Josip je Pelagiju zvao “Poljka”.

Doživjeli su dvije uzastopne tragedije: u studenome 1922. rodio im se sin Hinko koji umire nakon osam dana od dizenterije, u lipnju 1923. od difterije umire 18-mjesečna kćerka Zlatica, Josipova neprežaljena miljenica, ali u veljači 1924. rodio im se sin Žarko, zdravo i živahno dijete, koje im je donekle bilo i utjeha. Kad se bliskim suradnicima, bračnom paru Kopinič, 1941. rodilo dijete, mlada majka Stela požalila se Titu kako ne zna postupati s novorođenčetom. Tito joj je odgovorio: “Ništa ne brini, ja ću ti pomoći. Ni moja Pelagija ništa nije znala, ali ja sam vidio kako to moja majka radi s mojom mlađom braćom i sestrama, pa sam ja Žarka, kad je bio beba, i kupao, i povijao, i hranio.”

U proljeće 1923. četiri bjelovarska komunista pozivaju Broza i jednog njegovog prijatelja na njihov sastanak i obojicu priključuju u svoju malu ilegalnu partijsku ćeliju. Početkom 1924. biraju Broza u novoformirani Okružni komitet KPJ za križevačko-bjelovarsku županiju. To je jak poticaj za Brozov prirođeni aktivizam, a javlja se i ambicija da bude organizator i predvodnik.

Počinje preobrazba od relativno mirnog familijarnog čovjeka u gorljivog partijskog aktivista kojem obitelj postaje tek druga briga.

U slobodno vrijeme Broz juri po sastancima u bližoj i daljoj okolici. Održava potajnu vezu s pokrajinskim rukovodstvom KP u Zagrebu. Na pogrebu partijskog druga iz Bjelovara drži buntovni govor, zbog kojega ga prvi put hapse žandari i na osam dana dospijeva u zatvor. Policija mu vrši premetačinu u stanu i plijeni knjige, koje su mu nešto kasnije ipak vraćene. U najdubljoj tajnosti, s najpovjerljivijim prijateljima Šabićem i Šegovićem, Broz čak skuplja i oružje, jer saznaje da Kominterna procjenjuje kako u Europi opet nailaze revolucije. U rujnu 1925. novi vlasnik paromlina Rosenberg postavlja Brozu ultimatum: ili će ostaviti politiku ili će dobiti otkaz. Josip Broz bira otkaz.

Kad je sin Žarko bio beba, kupao ga je, povijao i hranio on, a ne njegova prva, 12 godina mlađa žena Pelagija Bjelousova, koju je zvao ‘Poljka’.

Novo zaposlenje Broz ubrzo nalazi u radionici za popravak i izradu brodskih motora brodogradilišta u Kraljevici. Ženu i sina nekoliko tjedana ostavlja kod obitelji mlađega brata Slavka, na zagrebačkoj Trešnjevki. Probuđeni Brozov partijski žar ne miruje ni u Kraljevici: on organizira podružnicu Nezavisnih sindikata kojoj postaje tajnik i radnički zastupnik.

Kad je postala ilegalna, KPJ je osnovala Nezavisne sindikate kao organizaciju kroz koju donekle uspijeva održati svoj politički utjecaj na radništvo, u duhu komunističkog programa klasne borbe. Paralelno sa sindikalnim radom, Broz u Kraljevici oživljuje i zamrlu ilegalnu partijsku ćeliju s oko 15 članova. Prema jednom Anketnom listu Kominterne i Pelagija je bila uključena u tu ćeliju i tako 1926. postala članicom KPJ. Kad u rujnu te godine Broz u brodogradilištu pokrene uspješan 16-dnevni radnički štrajk, definitivno se zamjera vlasnicima koji već u listopadu nalaze načina da mu predaju otkaz. Broz opet mora “trbuhom za kruhom”. S preporukom sindikalnih drugova iz Zagreba odlazi u Beograd, gdje mu funkcionari Nezavisnih sindikata, zapravo komunisti, dva mjeseca pomažu da nekako preživi, ali mu u Beogradu ne nalaze zaposlenje i upućuju ga u Smederevsku Palanku, gdje tek početkom siječnja 1927. počinje raditi u tvornici vagona Jasenica.

Predugo ostavljena sama sa sinom u Kraljevici, Pelagija 1. siječnja piše Josipu: “... Mi smo sa Žarkom tako se veselili, da ti nemaš pojma svaki dan sam mislila da češ doći, a jučer sam već bila sigurna da ćemo se vidjeti, a kad tamo dobijem lista da nećeš doći.”

I zatim nastavlja u ogorčenom tonu, da je dužna stanarinu i da ne može ni pomisliti da bi sa sinom došla k Josipu dok on ne pošalje novac da se plati dug.

Kompletan članak donosi printano izdanje Nedjeljnog Jutarnjeg.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)