Zatvor u Terezinu bio je mjesto u kom je Gavrilo Princip tamnovao zbog atentata na Franca Ferdinanda. Tamo je Gavrilo napisao svoj jedini sačuvani literarni rad, koji je nosio političku poruku.

Shvativši da mu nema izlaska iz tamnice, Gavrilo Princip je ove stihove, kako se prepričava, urezao sopstvenim noktima na limenoj činiji (manjerki).

Neki kažu da je jedine sačuvane stihove ispisao kašikom, i to šifrovanim robijaškim slovima, kao poruku ostalim zatočenicima.

Pjesma je prvi put objavljena 17. marta 1919. godine, poslije Prvog svjetskog rata, u "Zvonu", pod naslovom "Sarajevski atentat 1914".


                                 Tromo se vrijeme vuče
                                 I ničeg novog nema,
                                 Danas sve ko juče
                                 Sutra se isto sprema.

                                 I mjesto da smo u ratu
                                 Dok bojne trube ječe,
                                 Evo nas u kazamatu,
                                 Na nama lanci zveče.

                                 Svaki dan isti život
                                 Pogažen, zgnječen i strt.
                                 Ja nijesam idiot –
                                 Pa to je za mene smrt.

                                Al' pravo je rekao prije
                                Žerajić soko sivi:
                                "Ko hoće da živi nek mre,
                                Ko hoće da mre nek živi!"