Piše: Slaven KOVAČEVIĆ

Okončano je izjašnjavanje građana poluotoka Krim, još uvijek dijela suverene države Ukrajine, u kojem se preko 90% njih opredijelilo za otcjepljenje i pripajanje Rusiji. Na oko jednostavna pravna stvar, temeljena na volji građana tog dijela Ukrajine, dok je sa druge strane ona itekako složena, posebno sa stanovišta unutarnjeg ustavnog prava Ukrajine kao i dijela međunarodnog prava zapisanog u Povelji Ujedinjenih nacija.

Podsjetimo se ukratko da je prije održavanja referenduma građana Krima, prošle subote, održana vanredna sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, na čijem dnevnom redu je bio prijedlog rezolucije kojom bi se rezultati referenduma na Krimu ocijenili kao nelegitimi i neobavezujući, zasnivajući svoj pravni osnov u Ustavu Ukrajine, koji po mišljenju predlagača rezolucije, Sjedinjenih Američkih Država, ne dozvoljava referendumsko izjašnjavanje na ovaj način. Rezolucija je imala 13 glasova »Za«, jedna zemlja (Kina) bila je suzdržana, dok je Rusija bila protiv, čime je ova rezolucija formalno pala.

Dakle, pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina, glasajući protiv, shodno Povelji Ujedinjenih nacija, pokreću mehanizam veta i time mogu stopirati donošenje rezolucija sa kojima se ne slažu. Time je, barem formalno, Vijeće sigurnosti ostalo bez svoga stava, iako gledajući sa druge strane količina glasova koji su glasali »Za« donošenje rezolucije, oslikavaju mišljenje ostatka svijeta u odnosu na Rusiju.

No, sagledajmo ukratko interese koji se projiciraju prema Ukrajini, iz čega bismo mogli steći geopolitičku sliku onih silinica koje imaju ishodište u toj zemlji, pa i tamošnjem regionu, iz čega bismo mogli dobiti potpuniju sliku onoga šta se tamo zapravo zbiva. U tim interesima, pored same Ukrajine, čija je vlast slaba i još uvijek nedovoljno ujedinjenja, prevladavaju tri vidna geopolitička interesa – evropski, američki i ruski.

Evropski interesni model jako je jednostavan. Vodeće zemlje Evropske unije, kroz sistem pristupa toj zajednici, mogu efikasno politički djelovati na način da zemljama prema kojima gaje određeni interes, ubrzaju ulazak u zajednicu putem provođenja procedure pristupnih pregovora, koji se jako efikasno mogu dozirati. Ukrajina ima važnost za Evropsku uniju, prevashodno sa ekonomskog stanovišta, kroz EU program »Istočno partnerstvo« (izv. »Eastern Partnership«). O tome, vođeni su brojni razgovori, sve dok svrgnuti predsjednik Ukrajine Victor Yanukovych nije suspendirao dalje pregovore sa EU. To je bio inicijalni element pokretanja demonstracija onog dijela građana Ukrajine koji svoju budućnost vide u Evropskoj uniji.

Svakako je Ukrajina izrazito aktraktivna za evropsko investiranje, posebno onaj dio koji se tiče transporta energenata, kao što je to prirodni gas. Ako se sjetimo hipotetskog pitanja Henryja Kissingera, nekadašneg visoskog zvaničnika američke administracije, koje je glasilo: "Ako želim razgovarati sa Evropom, koga da zovem?", dobili bismo pokazatelj koliko je složen evropski politički sistem, u kojem se danas po pitanju situacije oko Ukrajine javlja čitav niz zvaničnika koji nastoje predstavljati interese Evropske unije. To ovoj zajednici predstavlja poteškoću u efikasnijem provođenju njenih interesa.

Američki interes ogleda se u višedecenijskoj namjeri da se NATO proširi na istok i time uspostavi što efikasniji štit prema Rusiji. Takva doktrina sadržana je u ideji Zbigniewa Brzezinskog, koji je još tokom Hladnog rata, 1960-tih godina, predlagao da se taj politički sukob proba okončati širenjem NATO-a na istok. Međutim, to se počelo dešavati nekih 40-tak godina poslije, kada su se jedna za drugom zemlje nekadašnjeg »istočnog bloka« počele priključivati NATO-u. Na toj putanji, Ukrajina ima posebnu važnost jer se nalazi najdalje na istoku, odnosno na granici sa Rusijom, što bi u geostrateškom pogledu dalo značajnu prednost NATO-u, a samim tim i Sjedinjenim Američkim Državama. Iz tih razloga, 1998. godine, potpisan je Budimpeštanski sporazum između SAD-a, Velike Britanije, Ukrajine i Rusije, kojom se garantira njena cjelovitost i pozivaju četiri potpisnice da ga zaštite. Time je SAD učinio ono što je htio, da uspostavi pravni okvir cjelovite Ukrajine, koju će kroz političke pregovore pokušati usisati u NATO. Onoga trena, kada je takva priča postala ozbiljna, javila se Rusija sa svojim interesima.

Važno je da se pitanje Ukrajine, posebno poluotoka Krima, riješi razgovorima bez upotrebe sile bilo koje od zainteresiranih strana i to na način da takvo rješenje bude dugotrajno. Sve ostalo, cjelokupan svijet može povesti u neizvjesnost.

Ruski interes u Ukrajini je dvoznačan. Prvi je već izrečen i sastoji se od kontinuiranog suprotstavljanja ulaska Ukrajine u NATO, gdje se pridruživanje Evropskoj uniji vidi kao prvi korak toga plana. Iz tih razloga, Rusija se protivi tome da se Ukrajina priključi Evropskoj uniji, čime bi je zasigurno u potpunosti izgubila i veoma vjerovatno time dobila NATO na svojim ruskim granicama. Kao tampon zona, između NATO-a i Rusije, javlja se poluotok Krim, kao plan »B« uspostavljanja novog ruskog štita prema Evropi i NATO-u.

Drugi dio ruskih interesa tiče se činjenice da se kroz Ukrajinu proteže plinovod kojim se snabdijeva 1/3 potreba Evropske unije, ali istovremeno i 90% potreba zemalja njene periferije (11 zemalja EU iz njenog istočnog dijela uz dodatak Balkana). Kada tome pridodamo i planirani plinovod »Južni tok« koji prolazi neposredno ispod poluotoka Krima, tada se ruski interes još jasnije može vidjeti. Nažalost, pozivanje na rusko stanovništvo Krima, kao i onaj dio drugih nacija koje govore ruski jezik, samo je izgovor za provođenje interesa koje Rusija namjerava ostvariti na tom poluotoku. Bilo bi ogromno samozavaravanje, ako bismo i na tren pomislili da se referendum građana Krima odvijao samostalno bez budnog oka Rusije, pa i njene podrške organizaciji tog događaja.

Konačno, ovo je izuzetno složena geopolitička priča, u kojoj je jako važno »koristiti samo diplomatske alate i dijalog u traženju rješenja« kako to kaže Ban Ki-moon, generalni sekretar UN-a. Svako rješenje koje bi uključivalo upotrebu bilo kojeg oblika vojne sile, otvorilo bi prostor za jako neizvjesne ishode, čije tokove bi teško bilo precizno anticipirati. Čak i najavljivane sankcije preme Rusiji, vjerovatno određenog ekonomskog tipa, veoma su upitne, jer je Rusija značajan investitor u velikom broju zemalja Evropske unije, pa bi lansiranje ekonomskih sankcija bilo moguće samo ako bi se jedan dio evropskih zemalja odrekao profita koji donose ruske investicije.

S druge strane, možda je Krim novi vid političkog organiziranja po ugledu na Kipar, gdje bi se uspostavio dio teritorije kojeg šira svjetska javnost ne bi priznala, ali bi taj dio na neki način funkcionirao uz podršku, političku i ekonomsku, svog susjednog mentora. To svakako nije dobro rješenje, koje bi dovelo dugotrajnu neizvjesnost i političku krizu u taj dio Ukrajine. Osim toga, bez dijaloga i dogovora o ovom pitanju, kao refleksija događanja u Ukrajini, mogla bi se javiti i druga žarišta, gdje bi različiti politički »mentori« pokušali sebi prigrabiti dijelove teritorija drugih zemalja. Time bi se uveo politički nered u samu organizaciju Ujedinjenih nacija, koja bi se morala jasno opredijeliti prema svakom takvom pojedinačnom slučaju. Posebno njeno Vijeće sigurnosti.

Zato je važno da se pitanje Ukrajine, posebno poluotoka Krima, riješi razgovorima bez upotrebe sile bilo koje od zainteresiranih strana i to na način da takvo rješenje bude dugotrajno. Sve ostalo, cjelokupan svijet može povesti u neizvjesnost.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)