Piše: Slaven KOVAČEVIĆ

Zasigurno svi pomalo pratimo situaciju u Ukrajini i njeno političko razvijanje od socijalnog bunta naroda do spašavanja države. Trenutno ishodište različitih silnica, posebno onih geopolitičkih nalazi se na Krimskom poluotoku, koji ovih dana namjerava obaviti čin izjašnjavanja o izlasku iz Ukrajine i pripajanju Rusiji. Njenih 70% građana ruske provenijencije, nacionalnosti ili političke opredijeljenosti, vrlo vjerovatno je spremno nadglasati onih preostalih 30% i proglasiti pripajanje Rusiji.

Tome se, navodno, protivi Rusija, iako ruku na srce moramo priznati da je u tome slučaju njena iskrenost jako upitna. Za tako nešto postoje dva razloga, jedan je geopolitičke prirode i jako je atraktivan, naziva se »Južni tok« dok je drugi klasične političke prirode umotane u nevidljive pravne skute pod nazivom međunarodno pravo.

Južni tok je projekat plinovoda, kojim bi se ruski plin isporučio evropskim zemljama, posebno istočnom dijelu Europske unije. Podsjećanja radi, jedna trećina sveukupnog snabdijevanja Europe prirodnim plinom ili gasom, dolazi iz Rusije i to preko Ukrajine, uz opasku da se tim plinom snabdijeva 90% istočnog dijela Europske unije, posebno njen industrijski dio. Taj plinovod preko Ukrajine je izrazito snažno političko sredstvo u rukama Rusije.

No, tu nije kraj priče. Rusija kao dobar poduzetnik želi proširiti posao izgradnjom novog plinovoda pod imenom Južni tok, kojim bi se plin doveo do istočnog, ali i zapadnog dijela Europe, samo ovaj put zaobilazeći Ukrajinu, čime bi tu zemlju dovela u stanje političke i ekonomske ovisnosti o Rusiji, jer bi Europa izgubila jedan dio potreba da stoji iza Rusije. Naravno i dalje bi ostala potreba da se putem Ukrajine napravi dodatni štit prema Rusiji, odnosno njenoj izolaciji od toplih mora, političkoj zamisli koju je krajem Drugoga svjetskog rata plasirala američka administracija pod imenom »Rimland«. O tome, nekom drugom prilikom.

Vratimo se Južnom toku, zapravo njegovoj trasi, koja kako možemo vidjeti na slici, prolazi tačno ispod Krimskog poluotoka.Ako tome dodamo i vojne baze Rusije, organizirane na samom jugu Krima, u Sevastopolju u drugim gradovima, vidno je da se time želi postići potpuni nadzor nad investicijom vrijednom stotine milijardi dolara ili eura, potpuno svejedno. Nadzor nad Južnim tokom, izvjesno je, Rusija neće prepustiti nikome, posebno ne jednoj Ukrajini.

Drugi problem Ukrajine, odnosno poluotoka Krim se naslanja na odrednice međunarodnog prava, koje zapravo i nema neki svoj temelj u pravnoj nauci. Kada bismo se zapitali koji su propisi, zakoni ili akti, na kojima se zasniva međunarodno pravo, došli bismo do saznanja da osim Povelje Ujedinjenih nacija, koju su potpisale sve zemlje, nekoliko konvencija i više od hiljadu neobavezujućih rezolucija UN-a, zapravo tamo nema ništa. To je klasičan eufemizam, putem kojeg se nešto nevidljivo želi iskoristiti kao političko sredstvo.

Drugi dio ove interesantne priče odnosi se na to ko su subjekti međunarodnog prava. To su sve zemlje i međunarodne organizacije koje imaju interakciju izvan svojih granica ili granica zemalja u kojima djeluju. One su uvezane jedino u međunarodnim organizacijama kao što su Ujedinjene nacije, Europska unija, NATO ili neke druge. Međutim, osnovno pitanje u tom pogledu odnosi se na to ko je nadzor nad provođenjem toga što nazivamo međunarodno pravo. Odnosno, ko može donijeti bilo kakvu sankciju onome ko se ne pridržava određenih postulata koje kolokvijalno nudi međunarodno pravo.

Tako nešto može ponuditi samo onaj ili oni koji imaju dovoljnu političku i vojnu moć da to i obezbijede. Zapravo se međunarodno pravo temelji na vojnoj moći onih koji se na njega po potrebi pozivaju, pa ga nekad znamo nazivati i »raketno pravo« jer je njegov upitni pravni osnov utemeljen samo u broju vojnih raketa koje ga brane. Tako je i u slučaju Krima, te njegovog potencijalnog odcjepljenja od Ukrajine. Bez obzira što takav postupak možda neće priznati niko od vodećih zemalja naše planete ili bez obzira što je tako nešto upitno sa stanovišta odredbi malobrojnih pravnih akata na međunarodnom nivou, postupak će imati legitimitet samo ako iza njega stanepolitička ili vojna moć, onoga ko ima dovoljnu količinu i jednoga i drugoga.

Da se ne zavaravamo, ne postoje historijske ili neke druge paralele između Krima ili nekih drugih slučajeva, recimo Kosova, na kojeg se po potrebi poziva onaj kome to treba, osim da se u takvim slučajevima može vidjeti samo jedan istovjetan element. Takve postupke sa stanovišta međunarodnog prava obezbijediće ili odbaciti samo onaj ko ima dovoljno vojnih raketa i druge vojne opreme iza svojih političkih odluka, kojima želi obezbijediti pojedino geopolitičko kretanje. Ako nemaš dovoljno vojne moći da zaigraš takvu geostrategijsku igru ili nekoga iza sebe ko je ima, onda je nemoj niti započinjati. Pravila igre su jasna.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)