Vjerske organizacije i dušebrižnici našega društva pokušavaju nas uvjeriti kakvo je pornografija zlo i koliko je ljudi zavela svojim mračnim čarima, ali znanstvenici sada tvrde da je sve to bullshit!

U zadnjih nekoliko godina obavljeno je uistinu mnogo znanstvenih studija o pornografiji, navikama ljudi koji konzumiraju pornografske materijale i mogućem nastanku ovisnosti, te su mnoga od tih istraživanja završila zaključcima kako uistinu postoji vrlo velika mogućnost ‘oboljevanja’, ako se pornići gledaju u prekomjernoj količini. Takva su istraživanja dala toliko potrebno streljivo vjerskim organizacijama i moralnim vertikalama našega društva, koji porniće smatraju jednim od najvećih zala čovječanstva.

Nema ovisnosti, samo ljubavi prema tim prljavim, prljavim filmićima…

Doktor David Ley i njegov New Mexico Solutions program sada su pak revizirali neke od tih ‘revolucionarnih’ studija i otkrili kako se doneseni zaključci nikako ne mogu dovesti u odnos s dobivenim podacima i nekim pretpostavkama, te kako uopće ne postoje modeli kojima bi se provela neka eksperimentalna istraživanja. Tako većina istraživača proizvoljno određuje koliko je pornića potrebno pogledati dnevno i koliko se puta mora masturbirati da se nekoga smatra ovisnikom, a na kraju se često radi o sasvim običnim ljudima s nešto jačim libidom.

Također, ne postoji niti jedan empirijski dokaziv eksperiment ili studija koji povezuju erektilnu disfunkciju (nemogućnost da vaša vojska digne tabor) s pretjeranom konzumacijom pornografije, a nisu uočene niti nikakve promjene u mozgu, koje su često jedan od glavnih dokaza nekih drugih ovisnosti. Znakovito je da ovisnost o pornografiji najčešće priznaju pojedinci neheteroseksualne orijentacije, oni s visokim libidom, te pogotovo ljudi kojima se ljubav prema pornografiji kosi sa vjerskim načelima, što u njima onda izaziva osjećaj grizodušja i krivnje. Jer hej, lakše je reći da si ovisnik i tako se ‘opravdati’ pred višom silom, nego priznati da jednostavno voliš te prljave, prljave filmiće…

S druge strane, revizija istraživanja je pokazala da pornografija može imati mnoge pozitivne strane, poput poboljšanja stava o seksualnosti, poboljšanja kvalitete seksualnog života i smanjenja ilegalnih seksualnih radnji, pošto će ih ljudi koji imaju takve porive u manjoj mjeri ostvarivati u stvarnom životu, kada se već mogu ‘ispuhati’ virtualno. Ipak, valja napomenuti kako ovi afirmacijski argumenti također nisu dokazani, tako da možemo zaključiti kako je pornografija i dalje siva zona, barem što se tiče nekih konkretnih znanstvenih saznanja.