Izvor: Idpi.ba (Institut za društveno-politička istraživanja)

Prosvjedi koji već nekoliko dana zaokupljaju javnost u Bosni i Hercegovini, ali i šire, u vrlo kratkom vremenu konotirani su na više različitih načina, što je proizvelo mnoga proturječna i konfuzna tumačenja, prvenstveno u pogledu njihovog karaktera, uzroka, glavnih aktera, ali i očekivanih promjena koje bi trebali proizvesti. Ipak, nakon što su dogorile prve vatre i slegla se prašina, slika događaja postaje sve jasnija, kao i za nju vezane činjenice.

Naime, ono što je u početku medijski opisivano i konstruirano kao bosansko proljeće i građansko-socijalni bunt i revolucija koja je rezultat zajedništva svih obespravljenih i osiromašenih građana, bez obzira na nacionalnu i regionalnu pripadnost, u međuvremenu se pokazalo kao isključivo socijalno-politički bunt „građana“ samo na jednom dijelu teritorija BiH – onom s većinskim bošnjačkim stanovništvom.

Činjenica je, naime, da prosvjedi nisu uzeli maha u Republici Srpskoj, ali ni u područjima Federacije u kojima Hrvati predstavljaju većinu ili su bitnije zastupljeni. I pored toga što su uvjeti života približno isti kao i u područjima u kojima su se prethodnih dana odvijali nasilni prosvjedi, nije došlo do njihovog prelijevanja iz većinskih bošnjačkih u većinska hrvatska područja, niti u Republiku Srpsku. Stoga je u kontekstu parcijalnosti i asimetričnosti prosvjeda pogrešno naglašavati samo njihovu socijalnu dimenziju, koja je itekako prisutna, s obzirom da ona ne nudi validan odgovor na pitanje zašto prosvjedi nisu zahvatili cijelu zemlju – budući se u svim krajevima zaista teško živi, i budući svi građani BiH imaju vrlo slične socijalne i egzistencijalne probleme. Sve to, ipak, upućuje na dominantno političku dimenziju kao ishodište i počelo svih relevantnih javnih zbivanja u Bosni i Hercegovini od Daytona naovamo, odnosno na još jedan pokušaj redefiniranja političkog sustava BiH i promjene njezinog ustavno-pravnog poretka. Na elementima ekonomske bijede, socijalnog nezadovoljstva i korumpiranosti političkog sustava, ovaj put se do navedenih promjena pokušalo doći uličnim prosvjedima i nasiljem.

Ono što je kao posebna i velika opasnost lebdjelo i lebdi nad ovim prosvjedima je mogućnost njihovoga isforsiranog prelijevanja u područja u kojima bi moglo doći do  pretvaranja prosvjeda u međunacionalne sukobe s tragično nesagledivim posljedicama. Ta mogućnost je naročito bila izražena izljevima uličnog nasilja u jedinoj istinski višenacionalnoj sredini u kojoj su se prosvjedi dogodili – Mostaru – gdje su prosvjednici iz istočnog djela grada većinski nastanjenog Bošnjacima prešli u zapadni dio grada većinski nastanjenog Hrvatima te tamo demolirali i zapalili nekoliko objekata, između ostalog i središte vodeće hrvatske političke stranke HDZ BiH. U višenacionalnoj sredini opterećenoj međunacionalnim tenzijama, kao što je to slučaj s Mostarom, takav čin ima posebnu društveno-političku težinu i poruku.

Napad na institucije sustava koje reprezentiraju sve građane i narode, i u kojima participiraju sve političke stranke, ima mnogo manji potencijal za međunacionalne sukobe nego napad na središnjicu vodeće nacionalne stranke naroda koji je i na drugim razinama kao „manjinski narod“ u Federaciji BiH izložen majorizatorskim praksama. Tim više jer su napadači došli iz dijela grada koji je „većinski bošnjački“, i jer je to, na razini ukupnih protesta, bio jedini napad na središnjicu/centralu jedne (nacionalne) stranke. U Mostaru su napadnute i prostorije bošnjačke stranke SDA, ali ni to se ne može staviti u istu ravan s napadom na zgradu HDZ BiH, jer je u jednom slučaju napadnuta i zapaljena središnjica stranke, a u drugom demolirane prostorije gradske podružnice stranke. Svi društveni i politički akteri u Mostaru trebali bi imati poseban senzibilitet kada su u pitanju politički i međunacionalni odnosi u Mostaru te biti svjesni koliko ovakvi potezi mogu biti opasni i u funkciji izazivanja međunacionalnih tenzija i sukoba.

Opći politički zastoj koji se podudara s formiranjem nelegitimne vlasti u Federaciji BiH u 2010. godini odrazio se i na gospodarstvo, koje je poratnom strategijom bespoštedne kupovine socijalnog mira, a time i glasova u gušćim demografskim bazenima, dovedeno do zida. Novca naprosto više nema za ispunjavanje godinama kultiviranih i nadasve nerealnih očekivanja brojnih socijalnih kategorija u koje je, suprotno gospodarskoj i tržišnoj logici, inkorporiran i dobar dio radno sposobne –radničke klase. Dugo godina dijelovi ove populacija u pojedinim kantonima uživali su povlašten status u okvirima federalnog budžeta. Mnogo je novca potrošeno na palijativne mjere, a sudbina problematičnih gospodarskih subjekata i njihovih brojnih zaposlenika naposljetku nije riješena. U tom smislu indikativno je da je socijalni požar buknuo upravo tamo gdje je proteklih godina tinjao i gašen višekratnim socijalnim davanjima, da bi prije nekoliko dana konačno izmaknuo kontroli i eksalirao. Umjesto da su gospodarske politike blagovremeno zamijenile socijalne, zarad nesposobnosti i korumpiranosti političkih elita koje su time kupovale socijalni mir i vlastito političko preživljavanje, ogroman novac i energija svih građana Federacije trpani su u socijalno-gospodarske bezdane.

Sad kada je gospodarska kriza dosegnula određeni vrhunac, socijalni revolt se razotkrio u svome punom kapacitetu i poput bumeranga vratio se u lice političkim elitama koje su nakon proteklih općih izbora preuzele, bolje reći preotele kormilo Federacije BiH. Fokus na unitarističke političke projekte, ideološki pristup bosanskohercegovačkoj političkoj i nacionalnoj pluralnosti kroz diskreditiranje nacionalnih pitanja pseudograđanskom retorikom, razvlašćivanje i osiromašivanje županija u cilju njihove diskreditacije kao ekonomski održivih cjelina i sl. onemogućio je aktualne bošnjačke političke subjekte da realno sagledaju socijalne rizike s kojima se suočavaju u područjima koja su njihova izborna baza. S obzirom da su poticajnim politikama, planovima investiranja i ulaganja, socijalnim programima i dr. područja s hrvatskom većinom sustavno zanemarivana od strane platformaških federalnih vlasti, logičnim slijedom izostala je i sprega ovisnosti, odnosno efekat socijalne razmaženosti tih područja. Nedvojbeno je da bi i bez tog izostanka izrazito većinski dio Hrvata odlučno odbacio platformašku politiku kao nelegitimnu, ali je ovako njena nelegitimnost među Hrvatima u BiH doživljena u sinergiji sa izravnim socijalnim i gospodarskim izrabljivanjem. Činjenica je da u proteklom razdoblju nije bilo senzibiliteta federalnih vlasti za radnička i socijalna prava na područjima s hrvatskom većinom kako je to slučaj s područjima s bošnjačkom većinom – i to od iste one vlasti koja je svoju predizbornu kampanju u 2010. godini gradila na građanskoj, antinacionalističkoj retorici i sloganu država za čovjeka.

Osim što su prouzrokovali smjenu vlasti u pojedinim kantonima, prosvjedi nisu proizveli strukturalne efekte i promjene koje su neki očekivali u političkom smislu. Naprotiv, prosvjedima su još više razotkrivene već postojeće slabosti sustava i njegove unutarnje proturječnosti koje po naravi nisu socijalne, ali ni nužno strukturalne, već izrazito političke prirode. Strukturalna politička kriza u Federaciji BiH nastupila je već onoga dana kada je donesena odluka da se vlast u Federaciji formira bez sudjelovanja legitimnih političkih predstavnika Hrvata. Takva nelegalna i nelegitimna vlast nije niti mogla ispuniti politička, gospodarska i socijalna očekivanja unutar okvira u osnovi „konsocijacijsko-federalnog“ modela. Nasuprot tome,  u okviru federalnog administrativno-političkog okruženja, agresivno su provođene unitarističko-centralističke politike koje su dovele do nemogućnosti funkcioniranja složenog konsocijacijsko-federalističkog sustava i na koncu do sveopće atrofije cjelokupnoga društvenog, gospodarskog i političkog sustava.

U medijima se proteklih dana dosta govorilo i o državnom udaru kao sintagmi ili kvalifikaciji koja inducira špekulacije o prikrivenim političkim ciljevima usmjerivača prosvjeda, što diskreditira socijalni čimbenik kao autentičan i isključiv uzrok održavanja prosvjeda. Neki od njih su objelodanjeni na transparentima na kojima se pozivalo na ukidanje županija, spominjalo narode i narodnosti, prozivao novi-stari unitarni poredak i imenovale njegove poželjne buduće vođe. Socijalni je bunt ideološki usmjeravan protiv nacionalista, a spominjao se i virtualni treći entitet kao uzročnik svih problema, pa usput i usvajanje rezolucije Europskog parlamenta u kojoj se, pored ostalog, poziva i na poštivanje federalnih načela u državi koja se po svojoj strukturi jedino i može okarakterizirati kao federalna.

Sve upućuje na to da je ono što je na jednoj dimenziji bilo izraženo kao opravdani građanski, socijalni i radnički bunt, od strane određenih političko-interesnih grupacija prepoznato i instrumentalizirano kao sredstvo brzinskog kreiranja demosa – političkog naroda koji bi anulirao postojeće kolektivitete i politički ih razvlastio, jer bi konstituiranjem demosa odnosno zajedničkog političkog identiteta oni postali suvišni. Svakako da bi takav, uličnim neredima kreiran „građanistički“ identitet išao u prilog unitarističkim ciljevima i politikama, u korist većinskog naroda, a nauštrb brojčano manjinskih naroda i njihovih kolektivnih prava. Ipak, prosvjedi su pokazali da usprkos sumornoj gospodarskoj i socijalnoj slici, socijalno nezadovoljstvo građana nije dostatno za promjenu karaktera Bosne i Hercegovine kao složene višenacionalne države u kojoj bi sva tri naroda trebala biti konstitutivna i ravnopravna.

Još uvijek je otvoreno pitanje tko su politički dobitnici, a tko gubitnici prosvjeda koji još uvijek traju, ali polako gube na intenzitetu. Neuroza unutar kruga probosanskog – bošnjačkoga političkog establišmenta sugerira da postoji svijest o naraslom nezadovoljstvu u njihovoj izbornoj bazi, pa sada svi traže načina kako profitirati na aktualnim zbivanjima ili u najmanju ruku ne izaći kao gubitnik. Međusobnim prepucavanjima i pokušajima popunjavanja trenutnoga političkog vakuuma nekoliko aktera je ušlo u uži krug onih koji otvoreno pretendiraju na blagonaklonost bosansko-bošnjačkog biračkog tijela: Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Željko Komšić.

SDA je stranka koja uživa sve veću popularnost kod Bošnjaka, a neposredni konkurent u tom segmentu je Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Otud i bespoštedna borba između dvojice spomenutih lidera. U toj konstelaciji Željko Komšić fingira multietničku građansku alternativu koja bi mogla biti prihvatljiva i nebošnjacima, što u velikoj mjeri podrazumijeva nacionalno nedeklarirane građane, poglavito Bosance. Pored toga on je neizravna konkurencija drugoj dvojici pretendenata uzimajući u obzir da je mandat u Predsjedništvu u dva navrata osvojio bošnjačkim glasovima. Značajno odsustvo Srba, Hrvata i njihovih političkih reprezenata unutar cjelokupnoga političkog diskursa, koji se ovih dana uz dosta konfuzije kreira oko fenomena prosvjeda, samo po sebi sugerira da oni i nisu relevantni akteri u ovoj priči, i da se u političkom smislu ove prosvjede može okarakterizirati i kao „unutarbošnjačka“ politička previranja u onim sredinama u kojima Bošnjaci čine većinsko stanovništvo.

Vremenom se sve jasnije ocrtava i pozicija prosvjednika koji u njima vide izraz autentičnoga građanskog bunta koji za cilj ima uvođenje što više elemenata neposredne demokracije, društvene pravde i građanske solidarnosti u funkcioniranje postojećeg političkog sustava ogrezlog u nekompetentnosti i korumpiranosti. Koji su potencijali i dosezi predstavnika „plenumske demokracije“, kao relativno nove pojave u bosanskohercegovačkom političkom okviru, ostaje za vidjeti.

Dok se u Federaciji BiH iz raznih ideološko-političko-interesnih centara zdušno potpiruju prosvjedi kako bi se destabilizirala cijela Federacija, dovelo u pitanje njezinu unutarnju strukturu, i/ili promijenilo postojeće modele političkog organiziranja i djelovanja, u Republici Srpskoj politički napor se usmjerava u suprotnom pravcu – ka očuvanju stabilnosti tog entiteta zarad njegove ukupne političke perspektive. Srpski politički faktor izgleda nije spreman preuzeti rizik politizacije socijalnih pitanja koja bi ga mogla destabilizirati u političkom smislu. S druge strane čini se da Hrvati trenutno nisu spremni odreći se zahtjeva koji se tiču političke autonomije, konstitutivnosti i nacionalne ravnopravnosti zarad maglovite socijalne perspektive, na koju su svakako nenaviknuti zahvaljujući sustavnom zanemarivanju virtualnoga federalnog centra. Stoga se ispostavlja da je u BiH kao višenacionalnoj državi, ipak nužna nacionalna ravnopravnost da bi se bez straha i zadrške moglo krenuti ka rješavanju socijalnih pitanja, političkih anomalija i društvenih nepravdi koje zasigurno tište i Hrvate kao i ostale narode tj. građane BiH.

Pored navedenog, prosvjedi su otkrili i svu slabost sigurnosnog sustava u Bosni i Hercegovini kao i neučinkovitost aktera u sigurnosnom lancu. Kao i u slučaju nedavnih prosvjeda za JMBG potvrdilo se da su problem nejasne nadležnosti, slaba koordinacija sigurnosnih agencija otežana političkim utjecajima kojima su izložene, odsustvo subordinacije i učinkovitoga zapovjednog lanca, te da se sigurnosni sustav zbog svojih unutarnjih slabosti ne može odgovarajuće suprotstaviti dobro organiziranim i koordiniranim javnim neredima. Najnovija potvrda narečenog je ostavka ravnatelja Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u čijoj je nadležnosti zaštita službenih lica i objekata na državnoj razini, čime je prekinut i dodatno oslabljen ionako slab sigurnosni lanac. I dok se još špekulira o tome koji politički činitelji stoje iza nasilnih prosvjeda (ideološki i logistički) mnogo toga upućuje na visok stupanj njihove organizacije i koordinacije. Naime, postoje indicije o sustavnom spaljivanju kantonalnih institucija u cilju uništenja dokumentacije, opreme, radnog prostora i dr. radi onemogućavanja funkcioniranja – prvenstveno kantonalnih vlasti.

Naziru se i neispunjena očekivanja po kojima se vatra trebala stihijski proširiti na cijelu Federaciju, ali i na Republiku Srpsku, što bi dovelo do kolapsa washingtonskog i daytonskog poretka. Međutim, sada kada socijalni požar nije proizveo željene političke efekte, barem ne izvan kantona s bošnjačkom većinom, ne preostaje ništa drugo do povratak širem političkom dijalogu kojim će se normalizirati odnosi i pronaći rješenja za ravnopravnost svih naroda i građana, te racionalniji, funkcionalniji i jeftiniji ustroj u prvom redu Federacije, a onda i cijele BiH. Za nadati se da su pouke izvukli i korumpirani segmenti vlasti, ali i oni koji ne uvažavaju načelo legitimiteta i nastoje skrojiti građansko društvo na račun manjinskih zajednica i njihovih kolektivnih prava, a čija će uloga u pogledu proteklih prosvjeda tek izaći na vidjelo.

Naposljetku, premda prosvjedi nisu polučili radikalne političke ciljeve kojima su se određeni politički činitelji nadali, ipak su suprotno očekivanjima pokazali sljedeće:

- u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji građanski identitet kao opći politički topos sposoban nadići nacionalne identitete i interese;

- od naroda koji je pravno-političkim nasiljem dekonstituiran i isključen iz političkih procesa (Hrvata) ne može se očekivati (re)akcija/mobilizacija u kontekstu rješavanja općih socijalnih i drugih pitanja;

- nije moguće učinkovito adresirati gospodarsko-socijalna pitanja dok god je nerješeno pitanje pravične raspodjele moći i nije materijalizirano ustavno načelo konstitutivnosti koje se manifestira putem legitimiteta političkog zastupanja;

- BiH je vidno heterogeno društvo čiji različiti segmenti na različite načine reagiraju na socijalno-gospodarske izazove;

- socijalna i gospodarska pitanja u BiH su u uskoj sprezi s političkim pitanjima, te se kao takva ne mogu izolirati niti odvojeno promatrati;

- slabost političkog i sugurnosnog sustava, te institucija koje su podložne partikularnim političkim utjecajima;

- ma koliko bili nasilni i žestoki prosvjedi ne mogu promijeniti ustav niti načela na kojima je zasnovan, a koja korespondiraju s realnim društveno-političkim odnosima i vrijednostima u BiH;

- mogućnost zloupotrebe prosvjeda s ciljem ostvarivanja unitarističkih i centralističkih interesa većinskog naroda, te izazivanja međunacionalnih sukoba.

(DEPO PORTAL/aa)