Piše: Ismet MURATSPAHIĆ

Ovih proteklih dana se desilo toliko značajnih događaja, da ih je teško bilo pratiti, a kamoli  o njima razborito i razumno prosuditi. Koliko god realna brzina događaja ima stihije i nepromišljenosti, oni se već sutra mogu vratiti kao kazna ili nagrada.

Događaji od 7. februara 2014. godine,  pobune nezadovoljnih radnika ne ostavljaju nikoga ravnodušnim a u istoriji već ostavljaju dubok trag i pečat. Bosna i Hercegovina se tako odjednom našla u žiži evropskog i svjetskog zanimanja i interesovanja, dok se tamošnji činioci vlasti i javnost pitaju šta se to zaista zbiva na Balkanu? Šta se to zbiva, pitamo se još više mi ovdje u BiH, jer nas se mnogo neposrednije tiče.

Da bi se barem malo bolje razumjela današnja socijalna previranja, treba reći, ipak, u samo jednom dijelu BiH, moraju se imati u vidu istorijske činjenice o ovoj zemlji, sa posebnim osvrtom da događaje prije dvadeset godina i strašnu agresiju koju je ova zemlja preživjela. O tome šta se dogodilo ovdje samo prije dvadeset godina postoje brojne rezolucije UN-a i presuda Međunarodnog haškog suda. U svakoj priči o BiH, pogotovo kad se aktualizira njen sadašnji život, te rezolucije i presude gurnu se u stranu. Tvorci današnje BiH su SAD i Evropa.

Od nastanka današnje Bosne i Hercegovine EU je donijela desetine rezolucija i deklaracija, a u svakom od tih dokumenata želi se napredak ovoj državi sa naglaskom na suverenitet i cjelovitost. Primjetno je da je Bosni i Hercegovini sve gore kako se povećava broj tih deklaracija. Zdravom razumu ne ide u glavu da je, uz takvu želju, jednoj zemlji sve gore. Moram iznijeti ovdje svoje otvoreno mišljenje - ove evropske želje su licemjerne i neiskrene. Moguće da se iza takvih lijepih riječi kriju sasvim druge namjere.

Suština propadanja BiH proizilazi iz jednog osnovnog uzroka nepriznavanja događaja od kraja prošlog vijeka u njihovom istinskom značenju, šta oni jesu bili i kakav je karakter pohoda na BiH bio i od Srbije i od Hrvatske. Dok se to ne kaže pravim riječima, svaka priča o BiH će biti neistinita.

U nevjerovatnom ekonomskom i socijalnom iscrpljivanju BiH, koje je nastalo nestankom i uništenjem privrede ove zemlje, jednake teškoće i rapidno siromašenje cijelih slojeva društva, jednako se bijedno osjećaju svi njeni građani, ali su nezadovoljstvo i socijalna pobuna buknuli u samo jednom dijelu BiH, pretežno kod bošnjačke populacije. Zašto je to tako ako svi podjednako osjećaju težinu siromaštva?

Odavno su Bošnjaci u svojoj zemlji postali građani trećeg reda, gdje se svaka njegova volja može stopirati voljom druga dva naroda. Do sada, po prestanku rata, tako se najčešće događa. Uz socijalno-ekonomske probleme to je dodatna mora ovog najmanjeg evropskog naroda, koji se nije nadao ovolikom licemjerju Evrope iako ima iskustvo njene posmatračke misije najvećeg stradanja ovog naroda na kraju prošlog vijeka.

Ako bi htjeli biti barem približno tako licemjerni, mogli bismo reći da je Evropa od Bošnjaka očekivala politički ili religijski radikalizam, ali to se nije dogodilo. Na sreću i zadovoljstvo ovog naroda, a na iznenađenje svih onih koji su očekivali provalu iracionalizma. Dogodio se neočekivano - bunt zbog onoga što je posljedica dubljih činilaca, zbog gladi i siromaštva.

Očaj i poniženje, kao najuniverzalnija ljudska osjećanja, ovdje su izbila u prvi plan i povukla mase nezadovoljnika, ali skoro samo Bošnjaka. Iracionalizam je progovorio u ovom narodu, pored mirne pobune i na način destrukcije i rušenja i ono malo preostale države. To bi svakako trbalo zaustaviti, ne rušiti  sve nivoe vlasti, jer bi se u vakuumu potpunog bezvlašća uvukle ideje suprotne pobunjeničkim prvobitnim namjerama i zahtjevima. Mnogi jedva čekaju zloupotrebu socijalnog nezadovoljstva u političke ciljeve potpunog rušenja BiH i potpune i konačne podjele BiH.

Sadašnje nezadovoljstvo sa izričito jasnim zahtjevom demonstranata, hoćemo društvo sa boljim uslovima za život, bez krađe i lopovluka, nad kojim će biti sistem pravno uređene države i garantovanih istih prava za sve, bez diskriminacije bilo koga po bilo kojoj različitosti, a pogotovo etničkoj i religijskoj, ne može biti jasnija poruka SAD-u i Evropi, koji su skrojili ovu nedržavu.

Nisu ekonomski ugroženi samo Bošnjaci, nego i druga dva naroda, a zašto ne iskazuju bunt i nezadovoljstvo, razlozi mogu biti u  nastavku težnje za potvrđivanjem podjele ratnim osvajanjima od susjedne Srbije i Hrvatske. Tome velikog povoda daje EU svojim nezainteresovanim stavom o BiH. Ili ukoliko je djelovala navodno angažovano, ohrabrivala je nacionalističke elite koje su doprinosile destrukciji BiH.

Kakva je danas BiH - nije država, a pogotovo ne suverena. Po njenom suverenitetu svako gazi kako stigne, kao i prije koji dan premijer Hrvatske Milanović, koji zaobilazi sve diplomatske obzire i nenajavljeno se sastaje sa Draganom Čovićem, zagovornikom podjele BiH. Da se radi o pravno uređenoj državi, ovaj drugi bi vjerovatno odgovarao za prevare naroda kojeg predstavlja, a ne bi bio  domaćin nenajavljenog gosta. U isto vrijeme Dodik odlazi u Srbiju na dodatne konsultacije.

Nije slučajna ni najava federalizacije FBiH. Šta god značila, Bošnjacima nije prihvatljivo preuređenje pola BiH, a pola da ostane netaknuto. Da li to  EU dodatno traži od Bošnjaka radikalizaciju ili odgovor da ne žele takvu licemjernu Evropu? 

Bosna i Hercegovina danas postoji kao nedržava, kao neuređeno društvo i najviše kao nepravedno. Dvadesetgodišnje nepostojanje države zaledilo je ratno stanje i ostavilo etničke oligarhije koje su same najviše doprinijele ovom stanju neuređenosti. „Tuzlanska buna“ postigla je  pozitivan rezultat već samim time što je ukazala da narod mogu varati i krasti pripadnici istog naroda, prikriveni plaštom zaštite narodnog interesa.  Sve vrste i oblike manipulacije najčistijim ljudskim životnim zahtjevima treba odbaciti i osujetiti. Tako će se suzbiti manipulacija i najglasnijeg razgrađivača BiH, koji je, usput rečeno, svijim nezadovoljnim penzionerima povećeo penziju za tri marke.

Dosadašnja poratna pomoć EU BiH doima se kao nedavna humanitarna pomoć bespomoćnima u ratnom vihoru, koju mnogi zbog stradanja nisu nikad ni iskoristili. Iako su zahtjevi „tuzlanske bune“naizgled podudarni ili slični briselskim deklaracijama o stvaranju povoljnijih uslova života običnog čovjeka, oni se razlikuju u najbitnijem. Brisel kaže da se dogovore politički etnički lideri, što se sto puta pokazalo nemogućim,  prije nego što se promijene pretpostavke tih pregovora, koje ne bi podrazumijevale podjelu zemlje.    

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)