Završio sam istraživanje o položaju albino osoba u Africi i sjeo u kafić u centru Kampale. Prišla mi je vlasnica, gospođa posvemašnjih oblina, jedna od onih koje nazivaju 'big mama'. Pitala me odakle sam i što radim? Djelovala je simpatično.

Rekao sam da istražujem priču o albinizmu u Africi i da sam taman završio. Obradovala se, prišla mi bliže i ispričala doživljaj iz djetinjstva.

"Kad sam bila djevojčica, moja je majka imala halu za održavanje vjenčanja. Jednog dana vjenčao se kod nas mladi par i mi smo organizirali bubnjare. No, među bubnjarima je bio i jedan albino. Čim ga je ugledala, mlada je počela vrištati i plakati. Vikala je da ne želi albina na svadbi, da ga treba maknuti jer će sve propasti.

Kako nismo imali izbora, tog smo albina potjerali kući. Bio je tužan, nesretan i jadan, ali što smo drugo mogli učiniti? Njezina je želja bila svetinja. Kasnije su joj govorili da će joj Bog vratiti za njezino ponašanje", ispričala je dok sam zamišljeno vrtio sav materijal koji sam prikupio u istraživanju.


Albinizam u regiji Velikih jezera

Albinizam – manjak melanina u koži koji rezultira blijedom i osjetljivom kožom te slabim vidom – u Africi je već dugo vremena tabu. Albino osobe se u praznovjernim animističkim zajednicama smatra duhovima, a često i amajlijama koje donose sreću. Oni u Keniji, Tanzaniji i Ugandi susreću se s problemom stigmatizacije i odbacivanja, a najgore je što postaju žrtve ritualnih obreda. Pogrešno vjerovanje da dijelovi tijela albino osoba donose veliku moć, utjeruje strah u kosti mnogim pripadnicima spomenute manjine.

Lovci na albino osobe mogu zaraditi i do 75.000 dolara ako je vraču donesu u dijelovima. Upravo se zbog toga u posljednjih nekoliko godina dogodilo više od 50 ritualnih ubojstava.

Pripadnica organizacije albino osoba u Ugandi Faith Bouanika kaže da se takve stvari najviše događaju u ruralnim dijelovima zemlje.

''Duboko u selima događalo se da su ih žrtvovali. Uzimali su im kosu, nokte, udove i intimne dijelove tijela za svoje rituale. Većini je ljudi jasno da se radi o praznovjerju, ali opet, takve se stvari događaju.''

Faith je jedna od sretnijih. Nikad nije imala velikih problema, a lako je našla i zaposlenje, što je rijedak slučaj kod osoba s manjkom melanina jer ih smatraju slabim i lošim radnicima. Faith radi u salonu za njegu kože koji se koristi i kao mjesto za sastanke novoosnovane UAA (Ugandske asocijacije albino osoba).

''U našoj organizaciji trudimo se obrazovati populaciju o problemu manjka melanina. Želimo im reći da su albino osobe iste kao i ostali ljudi samo im nedostaje boja kože. Čak smo zatražili i zastupnika u parlamentu'', kaže Faith.

Godinama su albino osobe u Ugandi šutjele o svojem položaju i svojoj jedinstvenoj pojavi. Mediji su 2008. i 2009. bili puni vijesti o ritualnim ubojstvima i odstranjivanju dijelova tijela. Istočna Afrika, kao i ostali dijelovi kontinenta prepuni su praznovjerja. Vračevi ih grade za svoju vlastitu dobit. Dok je Uganda manje pogođena tim problemom, zemlje poput Tanzanije i Burundija imaju najveći postotak ubojstava albino osoba. Ali Faith kaže da se mreža "lovaca" proširila i na Ugandu i zadala im dosta briga.

Misle da smo slabi i da ne možemo raditi

Još jedna pripadnica organizacije UAA Jenn pripovijeda o neugodnostima koje susreće na ulici.

"Kad prolazim cestom, često mi vozači taksija boda-boda dobacuju: 'Pogledaj, ide naš novac. Kad te možemo dobiti?'", tužnog izraza lica pripovijeda Jenn.

Ona je za razliku od Faith nezaposlena iako je po struci učiteljica za predškolsku djecu. Kaže da je na razgovorima za posao vješto odbijaju, pa na kraju i odustaje od svakog pokušaja zaposlenja.

"Misle da smo slabi, da ne možemo raditi, da ne vidimo i da smo beskorisni", kaže 29-godišnja Jenn, koja zbog nedostatka pigmenta izgleda 20 godina starije.

Činjenica je da se sve vrti oko novca i da siromašni stanovnici vide priliku kako na brz način zaraditi, iako se radi i o nečijem životu.

Ali predrasude se manifestiraju i na suptilniji, bezopasan način.

Neki nas se boje, drugi nas žele za sreću

"Imala sam slučaj kad mi je prišao čovjek i rekao :'Želim se rukovati s tobom kako bi mi donijela sreću na poslu.' Ali kažem im da to nema nikakve veze, to su samo slučajnosti. Sreću ili imaš ili nemaš. Neće ti pomoći moja boja kože", pripovijeda Faith i dodaje: "Neki nas se boje, drugi nas žele za sreću. To je vrlo oprečno. Ponekad kad se vozim u autobusu nitko pored mene ne želi sjesti, nitko me ne želi ni pogledati."

Predrasude i praznovjerja raširena su diljem Afrike. Za svojeg putovanja u Kongo 2010. godine susreo sam se s fratrom Ilijom Barišićem, koji mi je ispričao kako su iz groba iskopali pokojnu albino osobu i njene kosti odnijeli vraču za obred. Zbog toga se njihovi grobovi često betoniraju ili pečate teškim kamenjem.

Treba ostati jak

"U djetinjstvu sam se susretala s velikim problemima jer poznato je da su djeca brutalna. Sve što je drugačije izvrgnuto je ruglu. Tako sam bila i ja samo zato što sam albino. To su većinom bila crna djeca koja u životu nisu vidjela bijelca", kaže Faith u salonu u kojem crnim ženama uređuje kosu i lakira im nokte.

"Kasnije je život postao bolji, nazivali su me muzungu (naziv za bijelca) ili Namugoie, što je luganda naziv za albino osobu, a znači nešto što je rijetko, nešto što se ne susreće baš često."

Ali koliko je albinizam čest u Africi potvrđuje činjenica da se na svakih 4.000 stanovnika rodi jedan, dok je Europi taj omjer 1:20.000!

"Ponosna sam na sebe, ponosna sam na svoju boju kože. Treba uistinu biti jak da se prebrodi kriza jedne albino osobe u Africi. U gradu je puno ljudi svjesno i upućeno u albinizam. Mislim da svijest o tome raste. Ali ponavljam da je najteže u ruralnim predjelima zemlje. Događa se recimo da muževi ostavljaju žene koje su rodile albino djecu. Sama sam se susrela s takvim primjerima u Ugandi."

Tih je dana bilo teško susresti albino osobu na ulici Kampale jer temperatura je rasla i do 30 stupnjeva, što je za njihovu osjetljivu kožu prevelik rizik. Čim sam završio istraživanje, sjeo sam u kafić u centru grada. Približila mi se gospođa s početka priče i ispripovijedala kako je njezina majka pripremala vjenčanja i kako su morali, na nagovor mladenke, istjerali albino bubnjara.

Poslije malene kontemplacije o surovosti njihova života, upitao sam gospođu: "I što je bilo na kraju s mladenkom?" Odgovorila je: "Poslije dvije godine braka rodila je albino dječaka."

(net.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)