Razgovarala: Aneglina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

„Postoje samo dva načina da se pokori neka nacija.
Jedan je pomoću mača, a drugi pomoću duga.” 
- John Adams -

Na početku drugog dijela iscrpnog intervjua koji je poznati ekonomski analitičar iz Bijeljine dao za DEPO Portal, profesor Aleksa Milojević citira Johna Adamsa, predsjednika SAD-a od 1797. do 1801. godine, kao šlagvort u priču o ekonomskom porobljavanju „malih“ od strane „velikih“ i putu u tzv. dužničko ropstvo.

Stoga naš sagovornik u nastavku intervjua detaljnije pojašnjava kako se vrši kolonijalno porobljavanje zemalja koje su "osuđene" na tuđu pomoć:

-  Prvi put u ljudskoj istoriji zarobljavanje se vrši pomoću bezvrijednog novca. Prirast novca je devet puta veći od prirasta bogatstva i taj novac uglavnom odlazi u dugove i deficite. Svjetski prodavci novca, uglavnom MMF i Svjetska banka, da bi što više prodali novca, odnosno da bi na vlasti što duže zadržavali slabe, nesposobne vlade koje ne znaju proizvoditi nego se zaduživati, izmislili su potpuno neosnovane, neekonomske kriterije mjerenja stepena zaduženosti. Rekli su: do 40 % duga u bruto društvenom proizvodu – niska zaduženost, 40 – 80 % srednja zaduženost, a preko 80 % prezaduženost. Naravno da nema ni riječi o kvalitetu bruto društvenog proizvoda i njegovoj strukturi, obimu izvoza, deficitima i slično.

Umjesto toga, šta je, po Vama, stvarno mjerilo stepena zaduženosti jedne države?

Umjesto ovog krajnje neekonomskog, ekonomsko mjerilo stepena inostrane zaduženosti je u obimu priticanja deviza, odnosno obim izvoza. Iz izvoza je potrebno podmiriti i inostrani dug i platni deficit.

Kakvi su primjeri drugih zemalja u svijetu koje su se zaduživale i borile sa istim problemima?

Ekonomija je iskustvena nauka, a iskustvo govori da sve zemlje koje su u inostrani dug ušle sa većim iznosom od trećine svog izvoza - da su zapale u trajni dug iz kojeg nisu mogle da izađu. Inostrani dug Bosne i Hercegovine je oko sedam milijardi KM, a platni deficit oko šest milijardi KM. Izvoz je oko šest milijardi KM, što znači da je naš maksimalno dozvoljeni inostrani dug dvije milijarde, a on sa deficitom iznosi trinaest milijardi KM, dakle 6,5 puta više od gornje granice podnošljivosti!

I sve ovo pod posebnim uslovima... Da zemlja ima vlastitu centralnu banku i vlastitu monetarnu politiku, kada ima mogućnost da upravljanjem deviznim kursom upravlja svojim spoljnim dugom. Da postepeno devalvacijom podstiče izvoz, a ograničava uvoz i tako stiče devize za otplatu. Mi sve to nemamo, tako da je naš položaj znatno teži. Mi nemamo svoju centralnu banku koja ima monetarne nadležnosti. Visoko precijenjena valuta prijeti da se naš inostrani dug uveća i za dva puta koliko je približna precijenjenost valute.

U takvoj, pa skoro mat poziciji, kakva je uloga MMF-a i drugih izvora inostranih kredita?

Potrebno je primjetiti da MMF u postupku zarobljavanja putem duga ima ulogu završnog udarca. Veoma moćni narodi su pokleknuli pod tim udarcima. Krene se sa humanitarnim pomoćima, savjetima, agencijama za investicije i malim kreditima dugog roka odgode i otplate. Vlast i narod se navikavaju da žive bez rada. Na tuđem novcu. Kako potreba za stranim novcem raste, humanitarna pomoć se smanjuje, a uvećavaju se iznosi kredita, raznih kreditora.

A onda dolazi MMF sa svojim završnim udarcem. Daju se veliki iznosi kredita sa veoma dugim rokom odgode i veoma kratkim rokom otplate. Visoke otplatne rate pritiskaju do nepodnošljivosti. To uglavnom ne preživi ni jedna zemlja. Neće ni naša, ako se ne zaustavimo u zaduživanju.

Pa neke su se, ipak spasile...

Spasile su se samo one zemlje koje su se zahvalile uslugama MMF-a i okrenule se vlastitim izvorima investicija - Koreja, Tajvan, Singapur i slično.

Međutim, BiH nije usamljena u zaduživanju među zemljama regiona; štaviše, njeni susjedi su daleko više zaduženi kod međunarodnih kreditnih institucija i također se nalaze na rubu dužničkog ropstva... Možete li napraviti poređenje zaduženja BiH i onih koje imaju njeni susjedi?

Bosna i Hercegovina je zadužena oko sedam milijardi KM, Srbija oko 60 milijardi KM, Hrvatska oko 100 milijardi KM, a Slovenija oko 120 milijardi KM. Sa ovog stanovišta mi još možemo da dišemo. Mogli bismo se osloboditi duga i krenuti u razvoj.

Ovdje je značajno primijetiti i izvore zaduživanja. U povećani dug se ulazi onda kada se ulazi u Evropsku uniju ili kada se u nju uđe. Prilikom ulaska u povećani dug se ulazi ispunjavajući onih 35 uslova. Zahtijevajući njihovo rješavanje (zaštita životne sredine i slično) uglavnom se završi u potrebi novog zaduživanja da bi se problemi riješili.

I onda se završi kao Slovenija ili Grčka...?

Slovenija je imala moćnu privredu sa minimalnim spoljnim zaduženjem prije ulaska u EU. A onda, kada je ušla, naglo je upala u ogroman dug, a privreda joj je oslabila.

Zanimljivo je da je u Grčkoj dug porastao za 60 % upravo u vremenu kada su svi „skočili na noge” da joj pomognu, da riješe problem duga Grčke. Rješavanje problema dugova se završilo u povećanju duga. U Grčkoj je objavljena kriza onda kada je dug bio nešto veći od bruto domaćeg proizvoda. A onda su „spasioci” povećali dug za još 60 %. Izlazi da je cilj ulaska u EU u povećanom zaduživanju.

Slažete li se sa tvrdnjama poznatog američkog ekonimiste Johna Perkinsa, koje je iznio u knjizi  „Prikriveni ekonomski ubica“, da krediti sa Zapada “imaju veliku razornu moć, veću čak i od oružja, upravo za zemlje koje se postave kao potencijalna i poželjna žrtva koju treba odvesti u visoku zaduženost“? 

Zarobljavanje putem duga se pokazalo najefikasnijim i neprekidno se usavršava. Svoj najsavršeniji oblik je dobilo u globalizmu, gdje je skoro cjelokupan teret zarobljavanja prenesen na domaću vlast. Samo je dovoljno upumpavati neograničenu količinu bezvrijednog novca (bezvrijednog u primanju, a veoma vrijednog u vraćanju), njime hraniti i održavati slabe vlade na vlasti, a one su onda spremne da zbog ostanka na vlasti u potpunosti unište vlastiti narod. I nemaju griže savjesti. Nemaju moralnog pritiska.

To nije slučaj sa Johnom Perkinskom, nekadašnjim službenikom MMF-a. Kao zapaženi student Bostonskog univerziteta brzo se našao u MMF-u, da bi nakon kratke obuke krenuo u misiju zarobljavanja putem duga. Svako je morao da izabere određenu zemlju koja je po nečemu ekonomski interesantna – šume, voda, rude i slično. Kreće se u nerazvijena seoska područja. Oblači se skromno, kao seoski učitelj. Riječnik se spusti, pojednostavi. Pruža se sitna humanitarna pomoć (popravka krova na školi, WC i slično). Postepeno se nastoji približiti vlasti, posebno vladi. To je prvi korak.

Ako se u tome uspije, stvar se iz temelja mijenja. Oblače se najbolja odijela, odlazi „ekipa stručnjaka”, riječnik se diže na najviši nivo do nerazumljivosti, na stolovima u vladi se šire karte, projekti, komplikovane formule i proračuni o izuzetnom napretku koji se očekuje. Ako se u tome uspije, to je kraj misije. To je drugi korak. U trećem koraku nastupaju finansijeri, banke, MMF. Uglavnom to završi u nemogućnosti vraćanja kredita i opštem ekonomskom bankrotu. Ako vlada pruži otpor zaduživanju, kreću sljedeće ekipe zadužene za namještanje izbora i svrgavanje postojeće vlasti. Ako se i u tome ne uspije, pokrene se proces uvlačenja u kriminal, posebno drogu. Ako se i u tome ne uspije, kreću „šakali” koji vrše likvidaciju onih koji pružaju otpor.

Dok je John Perkins bio u misiji MMF-a, ubijeni su predsjednici Allende, Arbenz, Che, Roldes, Torilioni, Masadega. Nije više mogao da izdrži. Osjećao je silan moralan pritisak. Dao je ostavku. Osjećao je silnu krivicu za stanje u kojem su se našle zemlje nakon njegove misije u njima. Na početku sasvim solidno ekonomsko i društveno stanje, a na kraju, poslije misije MMF-a, silnih dugova - jad siromaštvo beznađe.

Povukao se u sobu da piše „Ispovijesti ubice ekonomije”. Ni supruzi ni kćerki nije rekao šta radi. Bio je siguran da će ga ubiti. Rukopis je poslao na objavljivanje širom svijeta. Kada je knjiga izašla, nisu ga ubili. Vjerovatno je, kako sam kaže, da bi šteta bila veća od koristi. Svijet je već ugledao istinu o tolikim prevarama koje se kriju iza projekata o razvoju na osnovi dugova.

I kada sve to sumiramo i pogledamo situaciju u kojoj se nalazi naša država, dolazimo do ključnog pitanja - da li je uopšte moguć privredni oporavak BiH?

Naše siromaštvo ne potiče iz oskudnosti prirodnih i radom stvorenih bogatstava. Naše siromaštvo potiče od nesposobne, pogrešne vlade koja neće ili ne zna da ta silna posebno prirodna bogatstva spoji sa čestitim, vrijednim i sposobnim ljudima, da ih zaposli i da iz toga ostvari silna materijalna bogatstva. Siromaštvo potiče od pogrešnog privrednog i političkog sistema, prije svega od pogrešne svojine. Ako bi se putem reprivatizacije došlo do masovne dioničke svojine građana i radnika, prirodna bogatstva, umjesto koncesije, prešla u državne ruke, stvorila miješana svojina, odnosno u nadzornim odborima u podjednakom broju učestvovali radnici i vlasnici, te ako bi država bila najveći pojedinačni investitor (investicioni fondovi) razvoj bi buknuo.

Sve to zvuči obećavajuće, ali koji je prvi i konkretan korak na putu ka izlazu iz dužničkog ropstva?

Potrebno je zahvaliti se uslugama MMF-a i zaustaviti inostrana investiranja. Kada su nešto slično uradili „južnoazijski tigrovi”, za dvadeset godina uvećali su svoj bruto društveni proizvod za četiri puta. Približno takav razvoj imali smo i mi u prethodnoj Jugoslaviji. U vremenu od 37 godina (1952 – 1989) društveni proizvod je uvećan za blizu sedam puta. U vremenu od 1952. do 1972. godine razvoja je bio brži od sadašnjih „južnoazijskih tigrova“. A za ovih dvadeset poratnih godina mi idemo silaznom linijom. Sada smo siromašniji nego neposredno poslije rata. Naravno, kada bi se izvršio realan obračun bruto društvenog proizvoda.

Dakle, mogućnosti za razvoj su izuzetne. Samo je potrebno ukloniti sistemska ograničenja. Da bi se izašlo iz krize, potrebno je promijeniti privredni i politički sistem. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)