OSTACI NA TUĐEM TANJIRU

Ovo je mračna strana posla s piletinom...

Arhiva20.01.14, 12:44h

Evropljani mogu jeftino izvoziti u Afriku jer imaju industrijalizirano peradarstvo, a dio troškova jeftinog izvoza pokrivaju i višim cijenama bijelog mesa na domaćem tržištu

pileća prsaEvropljani najviše vole pileća prsa, pa se zato ostatak pileta izvozi u Afriku. Afrikanci tako dobivaju jeftino meso, ali zato se uništava domaće peradarstvo. Pojedine zemlje ipak uspijevaju odbraniti svoju proizvodnju.

Na tržnici u Accri, glavnom gradu Gane, prodavačice se znoje na 30 stepeni Celzijusa u sjeni. Na tezgama se polako otapa zaleđena piletina. U zemljama poput Gane, u kojima nije osigurano neprekidno hlađenje mesa, vlada velika opasnost za zdravlje potrošača. No Gana uprkos tome uvozi 165.000 tona jeftinog mesa peradi iz Brazila, SAD-a i Evrope - i to ostatke koje u tim zemljama niko ne želi jesti, javlja Deutsche Welle.

"Otkad postoji jeftini uvoz, sve se promijenilo. Sada naši seljaci pokrivaju samo deset posto tržišta i boje se da će i to izgubiti", kaže Quame Kokroh, tajnik nacionalne Udruge peradara, objašnjavajući da je 1980-ih i 1990-ih Gana sama pokrivala 80 posto domaćih potreba što se tiče mesa peradi.

Propadaju zbog industrijskih cijena

Na drugom kraju svijeta, u Njemačkoj, peradari proizvode 25 posto mesa viška. S obzirom da svaki Nijemac pojede oko 19 kilograma mesa peradi godišnje, a posebno su im omiljena prsa, Nijemci ono što ne mogu prodati kod kuće izvoze za male novce u Afriku. Uglavnom se radi o iznutricama, krilcima i vratovima koje Evropljani ne žele jesti, a odlično se izvoze i leđa od kojih se prethodno u Evropi odvoji svo bijelo meso. Od 2011. do 2012. njemački se izvoz povećao za 120 posto, a u Afriku je izvezeno 42 miliona kilograma peradi - što je 10 posto cjelokupnog afričkog uvoza. Ostalih 90 posto pokrivaju prije svega Brazil, SAD i Holandija.

Prema mišljenju Francisca Marija iz humanitarne organizacije "Kruh za svijet", sam izvoz ovog mesa koje stiže u Afriku nije sporan, ali problematične su cijene po kojima se meso prodaje afričkim potrošačima. One su tako niske da domaći peradari nemaju šanse na tržištu i propadaju. Primjer: uvozna piletina se prodaje po dva eura za kilogram, dok domaći seljak mora prodavati pile po četiri eura jer inače ne može pokriti ni osnovne troškove. Evropljani mogu jeftino izvoziti u Afriku jer imaju industrijalizirano peradarstvo, a dio troškova jeftinog izvoza pokrivaju i višim cijenama bijelog mesa na domaćem tržištu.

Ucjene iz međunarodnih krugova

Ganski parlament je 2003. pokušao zaštititi domaće tržište uvođenjem većih carina na uvoz, no vlada je vrlo brzo ukinula taj zakon. "Mislim da je razlog bio međunarodni pritisak", kaže Quame Kokroh. Francisco Mari potvrđuje: "Gana je u to vrijeme pregovarala sa Svjetskom bankom o kreditima. Da vlada nije povukla zakon, država bi ostala bez puno novaca." Osim toga, vlada propagira otvaranje tržišta pa se zato mora držati međunarodnih pravila. Sada vlada pokušava podupirati domaće peradare subvencijama i kreditima.

Ipak, neke afričke zemlje su uspjele odoljeti međunarodnim pritiscima, poput Nigerije, Kameruna, Obale Slonvače i Senegala. Primjerice, u Senegalu od 2005. u mesnicama nije moguće dobiti evropsku piletinu, a od tada je ponovo porasla domaća proizvodnja i otvoreno je na hiljade novih radnih mjesta. Senegalska vlada je štoviše zabranu uvoza mesa peradi produžila do 2020. godine.

(Deutsche Welle, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook