Piše: prof. dr. Slavo KUKIĆ

Ne tako davno, komentirajući pripreme za popis stanovništva, napisah kako bi nas u BiH moglo biti više no što se očekuje. Jer, popise su pripremali i kontrolirali oni koji su – neovisno o tome govori li se o političkim filozofijama ili ljudima koji ih personificiraju – obilježili i prethodnih četvrt stoljeća. I koji su odgovorni za sve kalvarije koje u tom vremenu proživjesmo. A to, u slučaju popisa stanovništva znači da im cilj nije utvrđivanje činjenica kao pretpostavki planiranja gospodarskog i ukupnog društvenog razvoja. Popisima se, potpuno suprotno, željelo stvoriti pretpostavke za novo etničko talasanje i produžavanje vijeka vlastitog političkog trajanja. 

Nije, međutim, odanost Vođi i Partiji jedina povijesna pogreška koja se ponavlja. Ponavlja se, nažalost, i slijepa zagledanost u Zagreb eksportiranu hrvatsku pamet iz BiH. S političke je scene, istina, u međuvremenu nestalo i Šuška i Vukojevića. Ali, na sceni su novi šušci i novi vukojevići – pod kapama kojekakvih lučića, raspudića i inih – koji su čak i jače jamstvo kako bi se kontinuitet hrvatskog nestajanja ovdje mogao i nastaviti

Ovih dana svjetlost dana ugledaše i prvi neslužbeni rezultati popisa. I, nema dvojbi da su objavljene brojke napuhane. U BiH, navodno, živi 3,8 miliona stanovnika. Kojom srećom da je tako. Bojim se, međutim, da je stvarno stanje poprilično sumornije – i da je ova zemlja pala i ispod 3,5 miliona.

Pretpostavimo, međutim, da su moje bojazni neutemeljene. Da je, drugim riječima, čitav posao obavljen profesionalno – i bez skrivenih namjera nacionalnih političkih filozofija. Slika stanja, međutim, ni u tom slučaju nije bogzna kako vesela. Naprotiv. U odnosu na vrijeme prije dvadesetak godina država je siromašnija za skoro 600 tisuća stanovnika. Za pretpostaviti je, potom, iako se tim podacima još uvijek ne operira, da je puno nepovoljnija i starsosna slika – da je, još konkretnije, udio starijih u ukupnom stanovništvu puno veći nego prije dva desetljeća.

Promatra li se, pak, trenutačna etnička struktura stanovništva, nominalni demografski pad je – barem što se triju konstitutivnih naroda tiče – opće obilježje. Manje je nego prije dvadesetak godina bukvalno svih. Promijenili su se, međutim, i relativni udjeli – iako ne i u mjeri da bi dali za pravo predviđanjima o radikalnim promjenama u etničkoj strukturi. Bošnjaka je, istina, značajno više od ostalih – poprilično više nego, recimo, početkom devedesetih. No, granica od polovice ukupnoga stanovništva – mada su bošnjački politički radikali to priželjkivali – ni na ovom popisu nije probijena. Relativni rast je, potom – iako on nije i teorijski osobito relevantan – zabilježila i srpska etnija.

U čitavoj priči, međutim, negativni trendovi – i nominalno i relativno izraženi – su neupitni kod bh. Hrvata. U odnosu na devedesete ih je manje za preko dvjesto tisuća. Pao je, potom, i njihov udio u ukupnoj populaciji. Ako su, naime, obznanjeni podaci točni, Hrvati danas čine 14,6% svih bh. građana – skoro 3% manje nego prije dvadesetak godina.

Treba li, međutim, ta činjenica biti razlogom paljenja alarma? Što se mene tiče – ne. Dapače. Što su sve probisvijeti, koji u ime i za interes Hrvata prethodnih četvrt stoljeća istupaše, u tom vremenu i činili – dobro smo i prošli. Sve ozbiljne procjene prethodnih godina, naime, upozoravaše kako bi se broj Hrvata u BiH mogao zaustaviti na razini od oko 400 tisuća. A to bi značilo njihovo srozavanje na tek desetak postotaka u ukupnoj populaciji. Pođe li se od takvih predviđanja – a ona, ponavljam, nisu dolazila od diletanata – obznanjena brojka bi mogla biti razlogom i općem nacionalnom veselju.

Apstrahira li se, pak, taj detalj, ostaje činjenica da, u odnosu na prije više od dvadeset godina, ovdje nedostaje više od 200 tisuća Hrvata. Da su, što bi se reklo, „iscurili“. Zašto? Najjednostavnije je, dakako, reći – morali su kako bi spasili vlastite živote. Točno. Je li, međutim, to i dovoljno. Definitivno – ne. Potrebno je, dakle, tome ponešto i dodati. Tko ih je, primjerice, u takvu poziciju doveo? A, odgovor ni na to nije jednoznačan. Odgovorna je, dakako, politika Franje Tuđmana i partije koja je, s njim na čelu, političke procese u ovom dijelu svijeta u značajnoj mjeri kontrolirala. Ali, ruku na srce, odgovornosti se osloboditi ne može ni čovjek ovog prostora jer je i sam bio opijen Tuđmanom, ali i jer je slijepo vjerovao svojoj, u Zagreb eksportiranoj „pameti“ – šuškovima, vukojevićima, njima sličnima.

A, s kojim su šejtanima svi ti tikve sadili? Odgovor na to se također može pronaći u obznanjenim rezultatima popisa – iz kojih se, među inim, vidi i s kojih dijelova BiH ovdašnji Hrvati „iscuriše“. Nestajanje hrvatske supstance se, sada je definitivno jasno, ima „zahvaliti“ isključivo procesima na prostoru Republike Srpske. Tamo ih je danas, u odnosu na devedesetprvu, u manjku čak 190 tisuća – preko devet desetina ukupnog hrvatskog minusa.

Tko je bh. Hrvate doveo u ovakvu poziciju? Odgovor ni na to nije jednoznačan. Odgovorna je, dakako, politika Franje Tuđmana i partije koja je, s njim na čelu, političke procese u ovom dijelu svijeta u značajnoj mjeri kontrolirala. Ali, ruku na srce, odgovornosti se osloboditi ne može ni čovjek ovog prostora jer je i sam bio opijen Tuđmanom, ali i jer je slijepo vjerovao svojoj, u Zagreb

Povijesne pogreške nisu nemoguće. Ali, one nisu i najgore što vam se može dogoditi. Kuku lele, međutim, ako iz njih ne izvučete i pouku. No, jesu li bh. Hrvati iz vlastite kalvarije takvu pouku i sami izvukli? Ni slučajno. Prije bi se moglo reći da i dalje, istim intenzitetom i istom strašću, srljaju – k'o, reko bi se, guske u magli. U prilog tome, uostalom, na najuvjerljiviji način govore i fakti.

Velikosrpska politika je, ponovimo, i ćosanje s njom dakako, najveći uzrok kalvarije bh. Hrvata na isteku dvadesetog stoljeća. A što oni, koji sebi pripisuju ekskluzivitet hrvatskog predstavljanja, čine danas? S tom istom politikom i dalje ćosaju – intenzivnije čak i od svojih političkih otaca. Kako bi se drugačije, uostalom, moglo označiti bespogovorno povlađivanje Dodiku, osobi koja u desetljeću svoga haračenja ni prstom ne mače da u Republiku Srpsku vrati i jednog Hrvata. Netko će reći – nije točno. I sve te optužbe su plod netrpeljivosti i prema politici najjače stranke s hrvatskim predznakom i prema njezinu lideru. Ne daj bože. Uostalom, ne vjerujete li meni, nije vrag da isti odnos imate i prema banjalučkom biskupu Komarici. A, o bespogovornom hrvatskom povlađivanju, onog lidera HDZ-a prema novom voždu, ovih dana progovori i on.

Lidera HDZ-a, priznajem, mogao bih i razumjeti. Jer, čovjek je u osobnim mukama. Bosanskohercegovačkim okruženjem, naime, hara val sanaderizacije. I mogao bi, koliko sutra, pokucati na vrata i ove države. A to mu, objektivno, i ne bi išlo na ruku. Stoga, potrebno je učiniti sve kako bi ga se na bh. granicama i zaustavilo. A, udaranje u iste tambure s ljudima koji su pred istim problemima je najefikasniji način da se u tome i uspije – makar cijena tome bio i kontinuitet nestajanja vlastita naroda.

Ne razumijem, međutim, Narod o čijoj koži se radi. Otkuda, recimo, i dalje slijepa potpora politici koja mu veže omču oko vrata? I slijepa odanost osobama koje tu politiku personificiraju? Zar se, doista, ništa nije naučilo iz zaslijepljenosti Bobanom – i iz cijene koja je, a rezultati popisa stanovništva u prilog tome najzornije svjedoče, zbog toga plaćena?

Nije, međutim, odanost Vođi i Partiji jedina povijesna pogreška koja se ponavlja. Ponavlja se, nažalost, i slijepa zagledanost u Zagreb eksportiranu hrvatsku pamet iz BiH. S političke je scene, istina, u međuvremenu nestalo i Šuška i Vukojevića. Ali, na sceni su novi šušci i novi vukojevići – pod kapama kojekakvih lučića, raspudića i inih – koji su čak i jače jamstvo kako bi se kontinuitet hrvatskog nestajanja ovdje mogao i nastaviti.

Iz bliske povijesti, na koncu, pouke izvukao nije ni službeni Zagreb. Na vlasti tamo, naime, trenutno nisu oni koji su za egzoduse sunarodnika s ovu stranu državne granice – u Bobanova i Šuškova sela, ali i na sve svjetske meridijane – i sami odgovorni. Na vlasti su, naprotiv, oni koji bi na takvu „bratsku pomoć“ definitivno morali staviti točku. A, čine li oni to? Ako je, recimo, po najsvježijim akcijama suditi – ne. U prilog tome, među inim, svjedoči i nedavno instalirani Ured za odnose s Hrvatima izvan Hrvatske – protiv kojeg, dakako, nisam i principijelno. Pogledajte, međutim, tko njime kormilari – redom sljedbenici ideologije Šuška i Vukojevića. A, na samom čelu mu je – nije vrag da to ne zna i hrvatska vlada – nitko drugi do osoba od osobitog Bobanova povjerenja.

Ako je, prema tome, suditi po onome što se ima na sonu, ni budućnost nam nije ništa veselija od prošlosti. Bože daj da se prevarim – i da nam konačno proradi ono što se obično podrazumijeva pod pojmom „kolektivna pamet“. Ne dogodi li se to, već na slijedećim popisima će nas biti i manje nego danas – i to, ne zbog negativnih trendova u prirodnom priraštaju nego zbog sve učestalije odluke da se, posebice radi li se o mladu i obrazovanu svijetu, definitivno digne sidro i otplovi. Jednom za svagda.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)