Činjenica da je ovaj stambeni objekat sedamdesetih godina prošlog vijeka sagrađen na nekadašnjem pravoslavnom groblju, “isprela” je razne priče. Narod je prozvao “vampirkom” jer su se još iz perioda gradnje tu dešavale neobične stvari. Građevinski radnici su imali problema, kasnije oficiri JNA i njihove žene, a danas novi stanari. Neki su, navodno, zbog duhova u zgradi, čak iselili iz svojih stanova, dajući ih u bescjenje.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u centru Hadžića kod Sarajeva, izgrađen je najveći stambeni kompleks u tom nekada razvijenom industrijskom mjestu. Ostalo je zapamćeno da su Hadžićani podozrivo gledali na svaki novi zid objekta. Nije im se sviđalo što će zgrada biti na mjestu nekadašnjeg pravoslavnog groblja. Zato, dok su se arhitekti premišljali kakvo ime da daju novom zdanju, narod nije imao dileme. Prozvaše je “Vampirka”. Nadimak se među starosjediocima zadržao i do danas. Uvjerili smo se u to i sami, kada smo prilikom posjete ovom mjestu, nekoliko mještana upitali gdje se nalazi “Vampirka”.

Kosti uzidane u temelje

Svi su nam spremno pokazali traženu zgradu. No, rijetki su bili oni koji su željeli javno govoriti o pričama prema kojima “Vampirkom” kruže duhovi nekadašnjih “stanara groblja”. Od nane Sejde M., saznajemo da je priča o čudnim dešavanjima u ovom objektu stara tridesetak godina. Evo šta ona kaže za Auru:

- K’o da sad vidim sliku nekadašnjeg pravoslavnog groblja. Dobro se sjećam, da kada je umrla majka moje prijateljice Srpkinje da sam bila na njenoj sahrani. Mislim da je ona ukopana, baš na mjestu gdje je sad onaj prolaz u dvorište zgrade. Znam i kada su otkopavali te grobove i izmještali kosti na Kopišanj, gdje je sada pravoslavno groblje. Stariji su tada govorili kako je puno kostiju ostalo i da su mnoge uzidane u temelje ove zgrade. Čak se pričalo da su radnici koji su gradili zgradu, šaputali o čudnim zvukovima koji su se čuli, kada bi ih posao na građevini zadržao do kasnih noćnih sati. Bilo je i komentara da se radovi odvijaju pod “stručnim vodstvom duhova” – prisjeća se Sejda M.

Ipak, Sejda kaže da se po dolasku novih stanara u novosagrađenu zgradu, naročito u predolimpijskim godinama o eventualnim “posjetama duhova” nije govorilo.

Mnogi od njih, presretni što su dobili krov nad glavom, nisu ni znali da su njihovi novi domovi sagrađeni na groblju.

- To su pretežno bile pridošlice i nisu ni znali da ispod njih leže nečije kosti. U ono vrijeme o duhovima i sličnim stvarima se nije puno smjelo ni pričati, pa smo mi mještani priče o prokletstvu zgrade uglavnom čuvali za sebe. Pogotovo jer su većina stanara bila ondašnja vojna lica – priča Sejda. A, onda se nakon rata situacija promijenila. Nekadašnji stanari odnijeli su sa sobom svoje priče iz “Vampirke”. Došli su novi, a o “povampirenoj” zgradi se počelo sve glasnije pričati.

U kafanu duhovi ne dolaze ni pijani

- Čak su ljudi odlazili u Općinu i žalili se na čudne pojave poput neobjašnjivog otvaranja prozora i vrata, te čudnog zveketanja koje im je prekidalo san i ledilo krv u žilama. Znam da mi je to pričala jedna bivša službenica koja je tvrdila da su mnogi nakon rata prodavali stanove u toj zgradi “ispod” cijene, samo da pobjegnu od duhova – prepričava Sejda za Auru.

U želji da se i sami uvjerimo u iskustva stanara “Vampirke”, pokucali smo na nekoliko vrata u toj zgradi. Kada su čuli razlog naše posjete, mnogi su nam zalupili vratima. Rijetki raspoloženi za priču željeli su ostati anonimni. Među njima je i A. S., koja je prije četiri godine kupila stan u “Vampirki”.

- Nisam do prije dvije godine znala da je na ovom mjestu bilo groblje. Nije mi bilo svejedno kada sam to čula. Sumnjam da bih kupila ovdje stan, da sam to znala. Sad sam se već navikla i nisam do sada imala nikakvo iskustvo s duhovima. Ali, jesam čula da su se neki žalili na čudne zvukove i pomjeranje stvari u stanovima. Liježem i ustajem s “Bismiletom” i vjerujem da će me Allah zaštititi i ako ima istine u tim pričama, iako ja mislim da su izmišljene – pojašnjava A. S.

Vampirka
Da su priče o duhovima izmišljotine i plod nečije mašte, vjeruje i vlasnik jednog od ugostiteljskih objekata smještenih u prizemlju “Vampirke”. U njegovu kafanu duhovi ne dolaze ni pijani.

- Ovdje radim već deset godina i nisam imao nikakvih problema. Jesam čuo za te priče, ali one potiču samo od toga što je ovdje nekada bilo groblje, za koje sam čuo da je pravilno izmješteno. Narod je besposlen, pa izmišlja. Koliko ima istine u tim pričama, govori i podatak da su svi stanovi u “Vampirki” rasprodati – kaže naš sagovornik, ne želeći nam otkriti ime.

Tragovi ratnih “vampira”

Priče o duhovima u zgradi u centru Hadžića čuo je i Mehmed Smajlović. Kaže da ne vjeruje u njih i da bi rado živio u “Vampirki”.

- Radio sam 30 godina ovdje u Hadžićima. Znam da se svašta pričalo o ovoj zgradi, što joj i samo ime kaže. Ali, meni to ništa ne smeta. I ako bi mi neko dao stan u ovoj zgradi, odmah bi ga uzeo. Ako i ima duhova i vampira, znao bih ja s njima izaći nakraj – kroz smijeh kaže Smajlović, dodajući da pamti kada je na mjestu zgrade još bilo groblje, od kojeg je ostao jedan grob i to u krugu crkve koja se i danas nalazi uz sami stambeni objekat.

Iako se tokom posjete Hadžićima nismo uvjerili u postojanje nadnaravnih sila, ipak jesmo u postojanje priče o duhovima u “Vampirki” na kojoj su zub vremena i protekli rat itekako ostavili traga. Stoga, neupućeni i misle da je ime dobila zbog sadašnjeg izgleda koji još podsjeća na djelo ovozemaljskih “vampira”, koji su tokom agresije na BiH i u Hadžićima, ostavili krvavi trag.

Tema za horor film

Priče o duhovima i ukletim kućama prate čovjeka od davnina. Ipak možda najstrašnija dolazi iz SAD, o kući koja je poslužila kao tema za snimanje mnogobrojnih horor filmova. Riječ je o kući koja se nalazi na Istočnoj obali. Prema predanju, promijenila je mnogobrojne stanare. Niko se nije dugo u njoj zadržavao zbog navodne buke koja je iz noći u noć postajala sve nepodnošljivija, a dolazila je iz podruma i sa tavana.

U kući bi se navodno pojavljivali razni znakovi koji su na kraju otkrili i veliku tajnu. Kuća je sagrađena na indijanskom groblju i njeni «pravi stanari» nisu dopuštali nikome boravak u njoj. Hoće li i iz “Vampirke” vremenom isplivati neka konkretna priča? Ili će je možda na osnovu dosadašnjih “ispresti” neki režiser i ovjekovječiti i na filmskom platnu.

Samo jedan grob

Uz samu “Vampirku” i danas se nalazi crkva Presvete Bogorodice, sagrađena 1935. godine. Od nekadašnjeg groblja, u dvorištu crkve ostao je samo grob protojereja Jovana Simića. U vrijeme naše posjete crkva je bila zaključana. Od mještana smo saznali da je otvorena samo nedjeljom i tokom pravoslavnih praznika.

(Aura.ba/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)