Piše: Slavo Kukić

Još jedna godina je na izmaku. Svijet će je, naše okruženje posebice, pamtiti i po lijepim stvarima. Hrvatska je, uostalom, postala punopravna članica društva evropskih naroda. Crna Gora je, potom, otvorila najteža poglavlja pregovaračkog procesa, ali i napravila jednu od najviših stopa gospodarskog rasta u svijetu. Kraj godine je, najzad, berićetan bio i za Srbiju jer joj je konačno dano zeleno svijetlo za pregovore s EU – a na ministarskoj konferenciji nakon novogodišnjih blagdana će to biti i formalno potvrđeno.

Ima li se, međutim, čime pohvaliti BiH? Izuzmu li se uspjesi nogometne reprezentacije – a na njih, srećom, političari nisu mogli utjecati – definitivno ne. Ili još konkretnije, 2013. godinu bi, ako ništa drugo onda, zbog srama koji bi ove generacije morale osjećati pred poviješću, najuputnije bilo zaboraviti. Kao da je nije ni bilo. Kao da se, hoću reći, radi o crnoj rupi u povijesnom pamćenju. Jer, na veliku crnu rupu, pošteno govoreći, najsnažnije asocira i njezina ostavština. I ne samo to. Njezina ostavština i opasno upozorava, tjera, zapravo, strah u kosti što bi se sve, nastavi li se istom logikom, tek moglo dogoditi.

Godinu koju ostavljamo, da ne duljim, obilježiše procesi rijetko naglašene regresije. U prilog tome, uostalom, govore i ekonomski i politički trendovi. Zemlja, naime, gotovo pa nezaustavljivo tone u dužničko ropstvo – i time se, koje li ironije, još i hvale. Stopa nezaposlenosti je, potom, najveća u Evropi, a krajnja posljedica je i sve prisutniji osjećaj beznađa. U prilog tome govori i sve naglašenija sklonost mladih da privremeno ili zauvijek napuste BiH. Prema nedavno obznanjenom istraživanju, recimo, skoro osam desetina mladih je već danas spremno, privremeno ili za sva vremena, napustiti zemlju svojih roditelja i sreću potražiti na drugim geografskim meridijanima. A što to znači za budućnost te iste zemlje, posebice zna li se da je spremnost na odlazak odlika najobrazovanijeg dijela ove populacije, jasno je – osim, očito, političkoj klasi – čak i debilima.

S druge strane, sve prepoznatljivije je i ciljano destruiranje zemlje. Godina koju ostavljamo je, uostalom, legitimirala praksu otvorenog negiranja BiH kao države. Prisjetimo se, među inim, vokabulara prvog čovjeka manjeg bh. entiteta. Njegov glavni grad je Beograd a ne Sarajevo – ono je, naprotiv, Teheran u srcu Evrope. Bosna i Hercegovina je, potom, zamorče međunarodne zajednice i preživljava zahvaljujući samo infuziji koju dobiva od svjetskih centara moći. Republika Srpska, opet – ako je tom istom vjerovati – nezaustavljivo ide prema referendumu kojim će odlučiti o svojoj vlastitoj budućnosti, a to podrazumijeva i sve realniju mogućnost te budućnosti izvan BiH i njezina suvereniteta.

Takva praksa je tijekom prethodne godine sve prepoznatljivije podupirana i s ovu stranu entitetske crte. U prilog tome, među inim, dosta zorno svjedoči i otvoreno političko bratstvo najsnažnijeg hrvatsko-srpskog dvojca. Ali, sličan vokabular je, treba biti pošten, najveći dio godine u pravilu izostajao. Ako je, pak, po koncu godine suditi, u godini koja dolazi moglo bi se na gore izmijeniti čak i to. Zašto? Jer je, ako dobro razumjeh, takva poruka odaslana s prosinačke sjednice Doma naroda državnoga parlamenta – na kojoj, prisjetimo se, sudjelujući u polemici u vezi s izbornim zakonom, lider HDZ-a izjavi da bi u 2014. trebalo početi moliti Boga za BiH. A to, ako mu se ispad nije nesvjesno dogodio – iako u takvu mogućnost, barem kada se radi o toj osobi, teško mogu i povjerovati – znači da bi filozofija otvorenog negiranja države mogla postati dio svakodnevice i federalnog dijela ove zemlje.

Interes za BiH, međutim, gubi i svijet – a svjetski centri moći kao da su, dojam je, odlučili prepustiti nas koprcanju u našem vlastitom jadu. Evropa se, naime, sve manje uzrujava zbog sve opasnijih procesa ovdje. Razlog tome su, očito, različiti geopolitički interesi najsnažnijih evropskih zemalja, ujedno članica Vijeća za implementaciju mira – zbog kojih ono više niti ne djeluje sukladno ovlastima kojem prema Daytonskom sporazumu posjeduje. Uloga statiste je, kako stvari stoje – i iz istih razloga dakako – dodijeljena i samom visokom predstavniku. Čovjek se, maksimalno pojednostavljeno, sveo na bilježnika, kronologa društvenih zbivanja o kojima, s vremena na vrijeme, izvijesti i vrh svjetske organizacije naroda. I tu se, uz dodatak da za sve to mjesečno uzme i na stotine prosječnih bh. mirovina, priča i završi.

Trunku nade, istina, i to na samom kraju godine, odškrinuše signali iz SAD – ili ih takvima osobno želim vidjeti. Svijet je upozoren prvo novinarskim osvrtom supruge tvorca Daytonskog sporazuma, a nakon njega i otvorenom kritikom politike EU iz State Departmenta. Direktor Odjela za južnu i srednju Evropu se, o čemu već pisah, odluči za javnu komunikaciju kakva se ne sreće svaki dan – da otvoreno kritizira politiku EU u BiH. Ona, veli, u slučaju BiH ne djeluje. I ne samo to. SAD će – ne bude li ostvaren napredak u nastojanju evropskog komesara za proširenje – imati obvezu ozbiljno ponovo procijeniti svoj pristup bh. slučaju.

Nikada, na koncu, kao na isteku 2013. godine, od okončanja rata nije tako razbijen bio ni front građanskog otpora ambiciji nacionalista da u miru, skoro dva desetljeća nakon okončanja rata, konačno ostvare svoje ratne ciljeve – da, pojednostavimo, konačno rasture ovu zemlju. Nikada tako razbijen, gotovo pa obezglavljen, nije bio posebice socijaldemokratski pokret. Nije uopće sporno – to bi, uostalom, pokazala svaka, iole ozbiljna analiza – kako je jedan dio tog pokreta definitivno zaglavio u otvorenom nacionalizmu, i kako se njegov drugi dio, zbog najogoljelijeg političkog makijavelizma njegova vodstva, s nacionalistima sve otvorenije prostituira. Snaga ostatka je, na žalost, barem u ovom momentu – hoće li takvo stanje ostati i nakon parlamentarnih izbora ostaje za vidjeti – nedovoljna da se suprotstavi negativnim političkim trendovima.

Ima li se, pak, sve to u vidu, nije najveći problem zaboraviti godinu koja odlazi. Još problematičnije od toga bi moglo biti pitanje očekivanja od godine kojoj se ide ususret. Što, dakle, očekivati od 2014.? Odgovor je, što se mene tiče, i više nego problematičan – i otvara mogućnost različitih scenarija. Osobno, recimo, priželjkujem odluku SAD da se i same puno odlučnije umiješaju u raspetljavanje bh. gordijskog čvora. Na to ih, uostalom, obvezuje i uloga koju imaše u prošlosti.

Priželjkujem, potom, jačanje fronta građanskog otpora procesima destrukcije – posebice konsenzusa partija socijaldemokratske provenijencije. Jer, vrijeme je da one osobnim prepucavanjima i liderskim netrpeljivostima pretpostave sudbinu zemlje. Je li, međutim, takvo što i moguće? Teorijski, da. U stvarnom životu, pak, pretpostavka za to je prethodno provjetravanje nekih od njih – SDP-a prije svega. Jer, u krizi identiteta je, zbog političkog glavinjanja partijskoga vrha, posebice on. A to, opet, znači da je promjena na vrhu i temeljna pretpostavka unutarnjeg reformiranja ove partije.

Ne dogodi li se sve to – a u pitanju je minimum bez kojeg ne ide – prognoze i nisu ružičaste. Dapače. U tom slučaju se, pa neka mi zbog toga zamjeri sav svijet, otvara znatno širi prostor scenariju koji se dade iščitati i iz podteksta prosinačke najave lidera HDZ-a – izjave kako bi trebalo početi moliti Boga za BiH. A što to znači bolje da i ne govorim. Uostalom, pravu suštinu podteksta te izjave puno bolje od mene znade njezin autor – i u vezi s njezinim značenjem ga treba i pitati.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)