Piše: Prof. dr. Slavo Kukić
Visoki predstavnik podnese još jedan izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a o stanju bh. države i društva. I, nije da je on jednobojan. Ima u izvještaju i pozitivnog. Zemlja je, navodi se, zabilježila respektabilan rast industrijske proizvodnje, ali i izvoza. Ohrabruju i dobri trendovi u njezinim odnosima sa susjedima. Dobra vijest je, na koncu, i završetak popisa stanovništva – prvi nakon više od dvadeset godina.
No, sve to je premalo za bilo kakvu ravnotežu s procesima negativnog predznaka – koji su u bh. priči i više nego dominantni, a s kojima Vijeće sigurnosti upozna i Visoki predstavnik. Ekonomska situacija je, upozori on, gotovo pa alarmantna. U prilog tome navodi i podatak da je stopa nezaposlenosti dostigla nevjerovatnih 44%. Ni pol muke, međutim, da je problem samo to. Problem je što ne funkcionira ni država. Domaće institucije, primjerice, u preko osamdeset slučajeva ni do danas nisu uspjele implementirati presudu Ustavnoga suda. Ali, ni to ne bi bilo nesavladivo ako bi postojale naznake o spremnosti bh. društva da se uhvati u koštac s vlastitim problemima. Nažalost, veli Inzko, njih nema.
Domaće institucije, primjerice, u preko osamdeset slučajeva ni do danas nisu uspjele implementirati presudu Ustavnoga suda. Ali, ni to ne bi bilo nesavladivo ako bi postojale naznake o spremnosti bh. društva da se uhvati u koštac s vlastitim problemima. Nažalost, veli Inzko, njih nema. Potpuno suprotno, iz manjeg entiteta se svakodnevno pojačavaju napadi na državne institucije, pravosudne prije svega. Usvojen je čak i set zaključaka najvišeg organa tamošnje zakonodavne vlasti protiv državne razine pravosuđa |
Potpuno suprotno, iz manjeg entiteta se svakodnevno pojačavaju napadi na državne institucije, pravosudne prije svega. Usvojen je čak i set zaključaka najvišeg organa tamošnje zakonodavne vlasti protiv državne razine pravosuđa.
Na koncu, negativne silnice se ne osjećaju samo prema državnome pravosuđu. Zabrinutost Visokoga predstavnika pojačavaju izjave najviših dužnosnika iz RS-a – predsjednika ovog entiteta posebice – kojima se zagovara disolucija BiH kao države. Nažalost, on nije sam. Dapače, sve više je onih koji mu se pridružuju. Među njima je, dodaje Inzko, i srpski član državnoga predsjedništva koji se, primjerice – iznoseći to i kao zvaničnu politiku RS-a – poziva na iskustvo Kosova koje je već danas „priznalo pola zemalja članica UN-a“. Ako se to, hoće reći, dogodilo Kosovu, zašto se već sutra ne bi dogodilo i RS-u?
Posljednji je izvještaj Visokog predstavnika, očito, krajnje upozoravajući. No, vrijeme je za određenje i prema svim tim konstatacijama i žalopojkama u odnosu na BiH u vrhu najviše svjetske organizacije. Vrijeme je, hoću reći, da se postavi pitanje koliko ti i takvi izvještaji više uopće imaju smisla?
Što se, primjerice, mene tiče, svaki smisao im je već neko vrijeme izgubljen. Zašto? Zato što bh. političari funkcioniraju samo uz kombinaciju mrkve i batine. A svjetski centri moći, opredmećeni u vrhu svjetske organizacije, već godinama ovo drugo ne koriste. Toga su, dakako, svjesni postali i lokalni politički moćnici. I više nego jasno im je, primjerice, da za vlastita nedjela više ne odgovaraju baš nikome – ni građanima vlastite zemlje, a ni onima koji su u vezi s njezinom stabilizacijom, stavljajući potpis na sporazum u Daytonu, prije nepunih dvadeset godina i sami preuzeli obvezu. I stoga, umjesto da izvještaj shvate kao opomenu međunarodne zajednice, oni ga sve prepoznatljivije koriste kao još jedan povod za napad – na visokog predstavnika, a onda i na posredovanje međunarodne zajednice u BiH uopće.
U Republici Srpskoj su, budući su i prije podnošenja Inzkova izvještaja znali što u njemu stoji, išli i korak dalje – da mu pariraju vlastitim. Ali, to nije sve. Na dan podnošenja izvještaja javnost je, primjerice, imala priliku čuti već uhodane reakcije iz tog dijela BiH – da najveći udari na Daytonski sporazum dolaze iz OHR-a, da je on postao samom sebi svrha – ali i teret jer negativni izvještaji visokog predstavnika „dovode do još složenije krize“. I da je, stoga, jedino ispravno rješenje da OHR i visoki predstavnik konačno napuste ovu zemlju.
U Republici Srpskoj su, budući su i prije podnošenja Inzkova izvještaja znali što u njemu stoji, išli i korak dalje – da mu pariraju vlastitim. Ali, to nije sve. Na dan podnošenja izvještaja javnost je, primjerice, imala priliku čuti već uhodane reakcije iz tog dijela BiH – da najveći udari na Daytonski sporazum dolaze iz OHR-a, da je on postao samom sebi svrha – ali i teret jer negativni izvještaji visokog predstavnika „dovode do još složenije krize“. I da je, stoga, jedino ispravno rješenje da OHR i visoki predstavnik konačno napuste ovu zemlju |
Negativni glasovi, međutim, i zahtjevi za napuštanjem BiH, ne stižu više samo iz RS-a. Već učvršćeno partnerstvo Dodik-Čović – a i činjenica da sve to međunarodni centri moći mirno promatraju – razlogom je da se strijele na međunarodnu zajednicu počinju odapinjati i iz centrale HDZ-a. Zasad, istina, to u pravilu ne čini glavni meštar nego istureni mu glineni golubovi. BiH je, veli jedan od njih, u političkoj, ekonomskoj i svakoj drugoj krizi zbog činjenice da Ured visokog predstavnika i on osobno ruše njezine institucije. A to, onda, znači da im, zbog zaštite tih istih institucija dakako, treba i pokazati izlazna vrata.
Prema tome, da se vratim već postavljenom pitanju smisla, vrh svjetske organizacije bi, prije ili kasnije, sam sebi morao postaviti poneko pitanje i u vezi s vlastitim angažmanom u BiH. Ima li, recimo, taj angažman, u kapacitetu u kojem ga se danas prakticira, još uvijek smisla? I imaju li, u toj i takvoj situaciji, smisla i izvještaji Visokog predstavnika Vijeću sigurnosti?
Ako je po Inzkovu posljednjem izvještaju suditi – imaju. Unatoč teškoj političkoj situaciji, veli on, prisustvo EU i NATO-a „još uvjek igra vitalnu ulogu u obnovi povjerenja da zemlja ostaje mirna i sigurna“. S tim se, istina, i osobno slažem. Ali, ne vjerujem kako to prisustvo ima smisla pod današnjim uvjetima – da je međunarodna zajednica u BiH tek mirni promatrač njezina rasturanja.
U Daytonu je, uostalom, preuzela obvezu da će biti jamac njezine stabilizacije. U Bonu je, potom, dogovorila i dodatne instrumente koji proces stabilizacije BiH ubrzavaju. A potom je, ako dobro razumijem, od svega odustala. Na njoj je, prema tome, odluka – ili preuzete obveze izvršavati, a to isto, koristeći bonske ovlasti, tražiti i od domaćih političara, ili od svega odustati na način da to bude jasno svima – i BiH i njezinim građanima, ali i UN-u i njezinu Vijeću sigurnosti. Strategija, pak, koju je izabrala, je i najgora moguća. Zašto? Zato što se opredjeljenjem da se prisustvo produžuje, a istodobno istraje na logici mirnog promatranja onoga što se događa, stvara najpovoljniji mogući ambijent za političke filozofije da konačno, i to sada pod okriljem međunarodne zajednice, ostvare ciljeve koje ratom nisu uspjele.
Istina, na izvještaje Visokoga predstavnika se može gledati i iz druge perspektive. Ili još konkretnije, može se postaviti pitanje čemu bi oni, ako već nečemu služe, imali poslužiti? Objektivno, moguća su dva scenarija. Moguće je, prije svega – i tu se slažem s nekim, već dosad izrečenim sudovima – da se preko polugodišnjih izvještaja Vijeću sigurnosti hoće pred svjetskim centrima moći osigurati alibi za vlastiti nerad, pri čemu mislim na nerad cjelokupne međunarodne administracije u BiH.
Istina, na izvještaje Visokoga predstavnika se može gledati i iz druge perspektive. Ili još konkretnije, može se postaviti pitanje čemu bi oni, ako već nečemu služe, imali poslužiti? Objektivno, moguća su dva scenarija. Moguće je, prije svega – i tu se slažem s nekim, već dosad izrečenim sudovima – da se preko polugodišnjih izvještaja Vijeću sigurnosti hoće pred svjetskim centrima moći osigurati alibi za vlastiti nerad, pri čemu mislim na nerad cjelokupne međunarodne administracije u BiH |
To, međutim, nije i najružniji scenarij. Na ravni intelektualne spekulacije, naime, moguće je da se preko te vrste izvještaja priprema i svojevrsna izlazna strategija. Budu li se, još konkretnije, uz istu nezainteresiranost međunarodne administracije i istrajavanje na ulozi najobičnijeg promatrača, negativni izvještaji ponavljali, tko jamči da se jednom mnogo blagonaklonije ne bi moglo gledati i na kosovski scenarij – onaj o kojem ovih dana govori i srpski član državnoga predsjedništva. A čija se suština može svesti na tezu – od BiH smo desetljećima, pokušavajući je stabilizirati, željeli napraviti normalnu državu. Nažalost, njezini građani to desetljećima nisu željeli. Ako je, pak, tako – a jeste – jedino je racionalan pristup tu činjenicu i međunarodno sankcionirati.
Od mogućnosti ovakvog scenarija mi se, najiskrenije, javlja mučnina u želucu. Ali, ni njega ne treba ignorirati. Potpuno suprotno. Jer, svjetski centri moći i ne pate od specijalne odanosti temeljnim civilizacijskim vrijednostima. Pokazalo se to mnogo puta samo u zadnjih desetak godina – i u različitim dijelovima svijeta dakako. Zašto bi, ne daj bože, koliko sutra, drugačije postupili i u odnosu na BiH? I zašto, kao i u mnogim drugim slučajevima, ne bi izabrali liniju manjeg otpora?
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook