Goran i Zoran u vezi su sedam godina. Obojica dolaze iz Hrvatske, a na odlazak u Pariz odlučili su se prije četiri godine ne samo zbog želje da nastave obrazovanje nego i zbog potrebe da vode normalan život u zemlji u kojoj svoju ljubav više neće morati skrivati od pogleda i osuda hrvatskih homofoba koji su spremni ne samo pogrdno komentirati njihovu ljubav nego je smatraju bolesnom i liječili bi je šakama. Obojica su na doktoratima: Zoran iz molekularne biologije, Goran iz francuske književnosti.

I dok se Zoran upravo ovih dana vratio iz Bostona, gdje je bio voditelj tima koji je osvojio prvo mjesto na svijetu za znanstveni projekt iz sintetske biologije, Goran, nakon što je uvršten među 15 najboljih studenata iz svijeta na prijemnom ispitu za diplomski studij na prestižnom Sveučilištu ENS Paris, sad radi doktorat iz francuske književnosti koji financira država - ali ne ona iz koje potječe, nego Francuska.

Našli smo se hladnog jesenskog popodneva u jednoj tipičnoj pariškoj brasseriji nedaleko od njihova stana u Prvom arondismanu. Ispijajući uobičajeno lošu parišku kavu, objašnjavaju mi kako bez obzira na to što više ne žive u Hrvatskoj, i dalje ih se tiče ono što se tamo događa. A smatraju svojom moralnom obvezom da pokušaju utjecati na svijest onih koji će 1. prosinca zaokružiti DA.

- Bahatost je da si netko drugi uzima za pravo govoriti kako ćemo živjeti i koga ćemo voljeti - izjavljuju gotovo uglas.

Dosta im je bilo da ih napadaju na ulicama, na trgovima, i da svoju ljubav i zaljubljene poglede moraju skrivati od krvoločne javnosti. Obojica su samo do svoje 18. godine fizički bila napadnuta tri puta, poslije su napadaje, šaketanja i uvrede ionako prestali brojati. - Biti gay primoralo me da se kao dijete razlikujem od druge djece, ako ni po čemu onda po broju udaraca u glavu ili trbuh - priznaje Goran.

S užasom se prisjećaju incidenta koji se dogodio prije sedam godina, u vrijeme kad su tek počinjali svoju vezu. Vraćali su se iz noćnog izlaska u Zagrebu. Zoranu je bio rođendan. Pomalo umorne, zaljubljene i bezbrižne presrela su ih trojica mladića. Krenuli su na njih najprije uvredama, a ubrzo su ih napali i fizički. - Osjetili smo tupe udarce po čitavom tijelu, jedan drugome skakali smo u pomoć, vrištali od straha, šoka, užasa. U tom trenutku jedan od napadača izvadio je pepper sprej i poprskao nas. Sva sreća što je u tom trenutku naišao automobil, bježali smo i molili pomoć.

Trčali smo kao mahniti, na našu sreću policijska je postaja bila blizu. Uletjeli smo unutra vrišteći ‘napali su nas jer smo gay, pomozite nam!’ Trojica napadača iste su večeri uhićena, no nekoliko tjedana kasnije, novi šok. I trojica napadača, ali i Zoran i Goran zaradili su prekršajnu prijavu zbog remećenja javnog reda i mira. Pod izlikom da je bilo nemoguće utvrditi tko je započeo napad, sutkinja je žrtve još jednom izjednačila s napadačima.

Nabrajaju cijeli niz incidenata i napada kojima su bili izloženi. Dosta im je, kažu, da se njihova ljubav umanjuje i ne dobiva zasluženo poštovanje.

- Ako već nismo tamo i ako se ti problemi više ne odnose na nas, naši prijatelji i naše obitelji i dalje moraju živjeti u zemlji gdje se nepravda naziva demokracijom. Ne želimo više našim stranim prijateljima govoriti samo o tome koliko je to lijepa zemlja zbog krajolika, mora, već im želimo reći koliko je lijepo u njoj živjeti.

Danas ni po koju cijenu ne žele zanijekati gay identitet jer smatraju da bi to značilo popustiti pred svim uvredama, prijetnjama i udarcima te tako sklopiti pakt sa zlostavljačima. Obojica priznaju da su godinama mislili da se u Hrvatskoj ipak nešto mijenja nabolje, no raspisivanje referenduma, (ne)reagiranje Ustavnog suda te poticanje govora mržnje vraćaju društvo unazad. Odluka o raspisivanju referenduma po njima je sramotna jer se tradicija uporno zamjenjuje s nepravdom, a kršćanske vrijednosti s netrpeljivošću - sve pod egidom očuvanja tradicionalne obitelji.

- Slažem se da je hrvatskom društvu potrebna debata o homoseksualnosti, ali problem je što se služe lažima na proziran način, zavaravaju narod i potpiruju mržnju - dodaju.

- Meni se čini da mnogi koji će 1. 12. zaokružiti DA nisu ni svjesni fašističkih implikacija takvog odabira. Ne razumijemo zašto se očite bliskosti pokušavaju stalno prikazivati kao različitosti. Pa svi smo mi ljudi, zašto se pravimo da se ne razumijemo. Svatko bi htio živjeti s osobom koju voli i koja je razumije, svatko želi da mu ljubav bude priznata javno kao i privatno, zašto se praviti da te stvari nisu bitne - govori Goran. Zoran dodaje da ljudi u Hrvatskoj zaboravljaju da je temelj demokracije zaštita prava svakog pojedinca.

- U Hrvatskoj ne možeš javno biti homoseksualac jer ti je time ugrožen goli život.

Obojica su vrlo rano shvatili da su homoseksualne orijentacije. - Ja sam ustvari pravi stereotip homoseksualca. U Kutini su me još u najranijoj mladosti zvali ‘pederko’, ‘pičkica’, ‘curica’. Smetalo im je što sam se previše družio s djevojčicama i s njima se radije igrao lutkama nego rata i ubijanja.

Iako iz konzervativne i tradicionalno kršćanske obitelji, roditelji su im od početka bili velika potpora. Goranova majka redovito s njima sudjeluje i na zagrebačkom Gay Prideu. - Prošle godine ja sam bio u Parizu i zbog obaveza nisam uspio doći. Mama je sama otišla na Gay Pride. Bio sam toliko ponosan - kaže Goran koji je još u najranijoj dobi razmišljao kako roditeljima i službeno objaviti da je homoseksualac. Negdje oko svoje 15. došao je i taj dan. Dok se majka borila sa suzama, tatin jedini komentar bio je “znači, konačno je priznao”.

Zoranu je za javno priznanje trebalo više. Pravu istinu ni njegovi najbliži prijatelji godinama nisu znali. Učinio je to tek nakon dvije godine veze s Goranom. - Izlazili smo, družili smo se, ali jednostavno nisam imao snage otvoreno o tome razgovarati sa svojim roditeljima. Onda smo jednog Božića sjedili zajedno za stolom, pripremio sam pismo. Čitao sam rečenicu po rečenicu i polako razvijao priču. Prije kraja, mama se rasplakala. Pitao sam je zašto plačeš, još nisam došao do najvažnijeg dijela?! Pa zato, sine, jer napuštaš fakultet! Ma nije to mama, ja sam gay i imam dečka kojeg volim. Ona se samo s olakšanjem osmjehnula - od dva zla ipak joj se to činilo manjim - prisjeća se Zoran.

I Goran i Zoran planiraju se jednog dana vjenčati. Najsretniji bi bili da to mogu obaviti u Hrvatskoj. Pitam ih zašto inzistirati na potvrdi o braku. - Svi želimo da se naša ljubav javno prizna, svi smo sretni kad pronađemo nekoga s kim želimo provesti život. Ne mislimo da je brak temeljno pravo, ali jednakost definitivno je - objašnjavaju mi.

Jednog dana vide se i kao odlični roditelji. Iako u ovom trenutku još ne razmišljaju o detaljima roditeljstva, posvajanje im se nekako čini najizglednijim i najplemenitijim izborom, iako ne isključuju ni mogućnost da imaju vlastito djete. Argumenti mnogih da su djeca homoseksualnih parova predodređena da i sama budu gay smješna su im. - Pa ne može se naučiti biti peder. Mi nismo to izabrali, mi smo jednostavno rođeni takvi. Seksualno opredjeljenje nema veze s orijentacijom roditelja. Mi smo primjer za to jer naši su roditelji hetero, dakle nema korelacije.

Svjesni su da je još puno posla na zajednici jer “nije problem u homoseksualcima i njihovom roditeljstvu, već na zajednici kako će prihvatiti njihovu djecu; dijete ionako prije svega treba ljubav i pažnju”.

Goran i Zoran u Parizu su odahnuli, a njihovi roditelji danas više ne moraju strahovati za živote svoje djece. Poput ostalih zaljubljenih šeću pariškim ulicama zagrljeni.

Nedavno su u znak vječne ljubavi na pariškom mostu ljubavi Pont des arts, poput milijuna drugih, lokotom zaključali svoju ljubav. Dosta im je, kažu, da se njihova ljubav umanjuje i ne dobiva poštovanje koje zaslužuje. U Parizu su dio zajednice koja ih je prihvatila sa svim njihovim različitostima.

Bez obzira na sve neugodnosti koje su sa sobom u svijet ponijeli iz Hrvatske, Zoran i Goran i dalje se jednog dana planiraju vratiti, no prije toga, nadaju se da više neće biti tretirani kao građani drugog reda. Kad završe doktorate, voljeli bi u Hrvatskoj nastaviti razvijati znanstvene karijere i svojim vezama iz inozemstva pridonositi razvoju hrvatske znanosti. Goran se vidi kako predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a Zoran kako vodi svoj laboratorij na PMF-u ili Ruđeru.

- Na nama je da upornom i ustrajnom borbom mijenjamo Hrvatsku. To je naša pederska i građanska dužnost - rekli su mi prije odlaska.

Hoće li se jednog dana vratiti u Hrvatsku ne znam, ali znam da u ovom trenutku s ovakvim referendumom pristajemo da izgubimo još dva vrhunska stručnjaka.

(jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)