Nogometaš svjetske slave, rođeni Dubrovčanin, 33-godišnji Emir Spahić ima razloga za slavlje. Reprezentacija Bosne i Hercegovine, čiji je kapetan već sedam godina prošlog mjeseca izborila je plasaman na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, prenosi Dubrovačkidnevnik.hr.

Kakav je osjećaj znati da ideš na Svjetsko prvenstvo? Jeste li ponekad u karijeri pomislili da nećete vidjeti veliko reprezentativno takmičenje?

“Osjećaj je baš ugodan. Posebno što je Bosna i Hercegovina mala država koja je puna problema. Prvih petnaestak dana nisam niti bio svjestan što smo napravili, sve dok nisam, kao što se kaže, sve to dobro prespavao. Dosta puta sam i s prijateljima pričao o tome. Mislio sam, možda ću završiti karijeru, a neću otići na neko veliko natjecanje. Četiri puta sam bio na samom pragu, protiv Danske, pa Srbije, Portugal dva puta u baražu. Nakon svega prirodno pomisliš možda je problem u tebi. Opet, vjerovao sam da će se uspjeh dogoditi, posebno zadnje dvije-tri godine jer sam uvidio da smo zreli i da je došlo vrijeme za velike stvari. Jednostavno smo rasli kao ekipa.”, kaže Spahić za Dubrovački Dnevnik.

Hrvatski mediji s pažnjom su pratili veliko slavlje u Sarajevu. Kao je to doista izgledalo, onako iz prve ruke?

“Sletili smo u Sarajevo iza 1 ujutro. I kiša je lagano počela padati. Kada smo krenuli prema gradu u tom otvorenom autobusu shvatili smo da se nešto sprema. Ogroma gužva, zastoji. Došli smo u Titovu ulicu, popeli se na balkon, baklje sa svih strana, ogroman dim. Tek kada je vjetar rastjerao sav taj dim shvatili smo što su nam spremili. Nepregledna gomila ljudi, svi pjevaju u jedan glas. Nešto nezaboravno.”

Jesu li i Hrvati i Srbi iz BiH s jedankim žarom slavili plasman na Mundijal?

“Veliki dio ljudi je bio sretan. Uvijek imaš onih koji ne žele dobro državi, iz nekih njima znanih razloga, ali u to ne ulazim, za dosta toga je kriva i politika. Imam jako puno prijatelja i Hrvata i Srba i znam da su bili istinski sretni. Napravili smo jedan veliki posao na ujedinjenju ljudi i time mi je uspjeh još draži”.

Nažalost, slavlje je narušila i jedna tragedija. Vraćajući se kući s utakmice protiv Litve trojica mladića su smrtno stradala u prometnoj nesreći. Bili ste i na sprovodu u Velikoj Kladuši!

“Najmanje što sam mogao napraviti jest pojaviti se i dati saučešće njihovim obiteljima. Velika je tuga bila. Na sahrani je vladala potpuna tišina, a 10 do 15 tisuća ljudi je bilo pristuno. Najgore od svega je što je jedan od stradalih navijača na dan utakmice dao televizijski intervju. Taj dan je bio Bajram. Poželio je svim navijačima sretan Bajram, poručio im je da ne piju i da se sretno vrate kućama. Čak smo se i fotografirali zajedno. Jedna strašna tragedija”.

Znam da je sad teško išta reći o plasmanu u Brazilu, ali vlada li atmosfera u momčadi da bi Bosna mogla jako daleko? Koliko je to daleko? Bi li vas nedostatak iskustva na velikim natjecanjima mogao koštati vrhunskog rezultata?

“U tom pogledu neiskusni jesmo, ali u Brazil nećemo ići kao turisti kao što neki smatraju. Nogometaši uvijek imaju želju ciljati ka dobrom rezultatu. Puno toga će ovisiti i o grupi, dio i o sreći. Ali, dobra smo ekipa, to smo dokazali i s pravom se možemo nadati da ćemo napraviti dobar posao. Osobno bih bio zadovoljan kada bismo prošli grupu i dočekali jednu jaku reprezentaciju, da vidimo gdje smo”.

Je li Safet Sušić bolji trener od Ćira Blaževića? U čemu se razlikuju?

“Raditi s Ćirom bilo je jedno veliko životno iskustvo. Ono što sam s njim proživio u dvije i pol godine ne može se riječima opisati. Kada ju je Ćiro preuzeo, reprezentacija je bila na samom dnu, u rasulu. U roku od tri mjeseca niknula je jedna nova generacija. To je Ćiro, jedan veliki šoumen i hvala mu velika na svemu. Pape je drugačiji, čista suprotnost u karakteru i načinu rada. Došao je tiho. Osjetio je da može napraviti nešto veliko i imao je pravo. Donio nam je mirnoću i samopouzdanje. On voli kontrolirati situaciju mirnoćom, uvijek je po strani i ne voli veliku medijsku pažnju. Donio nam je potreban mir”.

Hrvatska nikad nije odigrala gore kvalifikacije. Koji je po vama razlog katastrofalne igre Hrvatske?

“Slažem se da nije nikad lošije igrala. Za to može biti puno razloga, u nekim utakmicama i nesreća, u drugim ozljede i nedostatak ključnih igrača. Sama situacija u Hrvatskom nogometnom savezu je po meni ključna. Mislim da se tu nešto poljujalo. U kontaktu sam s igračima jer su to moji prijatelji. Ne bih htio ulaziti u razloge, ali mislim da zbilja tu nešto ne štima. Jedna tako dobra reprezentacija s toliko dobrih igrača ne može tako loše odigrati. Mislim da je im je potrebna samo jedna dobra atmosfera oko i untar reprezentacije i da će se igra vrati na razinu”.

Sigurno pratite zbivanja u Sevilli. Rakitić tamo briljira, a u reprezentaciji je nevidljiv. Kako to objašnjavate?

“Sigurno da pratim Sevillu. Čujem se s Ivanom često. Ivan je jedan igrač koji treba osjetiti nečiju toplinu, netko mu treba pokazati da je bitan, da je vrijedan. To ima u Sevilli, dok mislim da nije dovoljno cijenjen u reprezentaciji. S jedne strane objektivno, jer tu su igrači poput Srne, Mandže, Modrića. U Sevilli je Ivan glavna zvijezda, rekao bih i jedina. On briljira zato što zna da mu nema premca u klubu”.

Može li vaš Bayer ugroziti Bayern i Borussiu Dortmund?

“Bayern i Borussia su veliki klubovi koji ulažu puno u kupovinu igrača. Pušemo im za vratom, ali s moje strane smatram da nije realno da ih ugrozimo. Ali ako se neka prilika dogodi, mislim da imamo dovoljno snage da ih barem pokušamo napasti.”

Zbog čega je propao vaš transfer u Dinamo?

“Propao je zbog toga što mi moji prijatelji Hajdukovci to nikada ne bi oprostili, posebno moj kum Miho (smijeh). Razgovarao sam s Zdravkom Mamićem o prelasku, ali znao sam da to neće biti lako izvedivo, zbog niza razloga koji nisu ovisili o meni. Dan nakon što me je Mamić kontaktirao poštom mi je poslao dres Dinama s brojem 4 i mojim imenom. Tada sam se baš nalazio doma u Dubrovniku”.

Što mislite o Zdravku Mamiću?

“Znam ga jako dugo. Prvenstveno mislim da je dobar biznismen. Netko će reći da je pokvaren i prevarant. Ja ga takvim nisam doživio. Samtram također da je dobar čovjek koji zna pretjerati. Mediji to još znaju potencirati pa često ispadne čista katastrofa. Ali, on je taj koji Dinamo drži na tvom nivou. Dokazuju to i transferi napravljeni iz Dinama zadnjih godina”.

Protiv kojeg vam je napadača najteže bilo igrati?

“Bilo ih je puno. Mogao bih možda izdvojiti Raula Gonzaleza, jer nije bio klasični napadač nego više lutalica. Ružno je kada imaš napadača koji odjednom može odlutati u svoju obranu, a onda ti se samo prikade iza leđa. Falcao je klasa za sebe, o Messiju neću ni pričat”.

Reprezentaciju Hrvatske u petak čeka utakmica protiv Islanda. Imamo šansu za popravni ispit. Kakva su vaša očekivanja?

“To su sve moji prijatelji, u čestom smo kontaktu i ovim putem bih ih poželio sreću, jer taj baraž je uvijek nezgodan. Prvo im želim sreću, pa onda i uspjeh. Ako ekipa Hrvatske bude i 50 posto na svom nivou to će im biti dovoljno. Ako Niko uspije posložiti atmosferu Island ne bi trebao biti nikakav problem”.

Kakav će po vama Niko Kovač biti izbornik?

“Nika znam jako dugo, i njega i brata. Uvijek sam ga volio jer je borac, pozitivac, ima disciplinu i mislim da ima i kapacitet za napraviti dobre stvari u reprezentaciji”.

A zašto Igor Štimac nije uspio?

“Teško je to objasniti. Poštujem ga kao čovjeka i kao bivšeg igrača. Igor je i sam svjestan da se nije igralo dobro. Ali način na koji je blaćen, smatram da to nije zaslužio. Takav je naš posao, danas si gore, sutra dole. S tim se treba nositi. ”

Emire, za kraj razgovora par pitanja lokalne tematike. Možemo li reći da ste jedan od zaslužnih za ulazak Sqaure-a u prvu ligu?

“Ma ne. Najveću ulogu su odigrali momci koji su izgurali tu cijelu sezonu. Poklopilo se što sam se u to vrijeme našao u Dubrovniku i to doslovno na dva dana. Kada su me nazvali nisam mogao odbiti. I evo ih danas igraju u prvoj ligi i nakon pet kola su prvi. Ako ništa mogu reći da sam im barem dao vjetar u leđa. Nisam im ja trebao kao nogometaš, nego više moje iskustvo i topla riječ”.

Odigrali ste i veliku ulogu u organizaciji prošlogodišnjeg Dubrovnik Football Summita? Imate li želju organizirati nešto slično u budućnosti?

“Sigurno da želja postoji. Bio sam iznimno ponosan na svoje prijatelje i na svoje sugrađane. U čitavoj toj priči htio sam napraviti nešto za djecu kojoj je potrebna pomoć. I moram priznati da sam osjetio pritisak u prsima kada smo se tog dana spuštali prema Gospinom polju. Na pritisak sam navikao, ali valjda jer sam bio doma osjećaj je bio time jači. No, pitanje je kada će se opet dogoditi da ću imati toliko slobodnog vremena. Također, neće se lako opet poklopiti da ću imati i sve te prijatelje, nogometne zvijezde, na jednom mjestu, na raspolaganju. Jedino mi je žao što nisu došli Španjolci koji su upravo tada osvojili Europsko prvenstvo. Ipak, sve se dobro završilo”.

(Dubrovačkidnevnik.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/av)