Potkraj ljeta 1991. skupina pripadnika A satnije 1. bojne 105. bjelovarske brigade stigla je u Pakrac koji su napali srpski pobunjenici. Dio njih 8. rujna dobio je zadatak izvidjeti stanje na bojišnici, imali su na raspolaganju improvizirano oklopno vozilo koje im je pomoglo da se izvuku iz srpske zasjede, pa su poslije ušli i u selo Kusonje, u kojem naizgled nije bilo neprijatelja.

Ipak, ubrzo su bili žestoko napadnuti, oklopno vozilo je onesposobljeno, a oni su se sklonili u jednu od kuća. Tamo su se pokušali obraniti, što nije bilo lako jer je Srbima uskoro stiglo pojačanje.

Borba je trajala do jutra, kada su se preživjeli hrvatski branitelji pokušali predati, no srpske su ih snage nakon jezivog mučenja poubijale i ne pokušavajući ih tretirati kao ratne zarobljenike: poslije su bagerom zatrpali grobnicu, uz cestu kod sela Brusnika, u kojoj je bilo 20 leševa.

Snimanje u selu Ruča

Po tom događaju iz Domovinskog rata upravo se u selu Ruča - između Velike Gorice i Siska - snima prvi hrvatski ratni akcijski film u profesionalnoj produkciji, čiji je naslov “Broj 55”. Već sama riječ “prvi” pobuđuje čuđenje. Kako je moguće da je hrvatska kinematografija svih ovih godina izbjegavala temu Domovinskog rata? A, opet, nema zbora da je tako.

Devedesetih godina snimali su se samo filmovi o žrtvama rata i psihološkim dvojbama njegovih sudionika, pa kada se 1999. pojavilo 65-minutno djelce požeškog amatera Stjepana Sabljaka “U okruženju”, u kojem se pripadnici Zbora narodne garde bore sa srpskim paravojnim skupinama, kritika je bila tako oduševljena da je taj nagrađen Oktavijanom za najbolji srednjometražni film.

Ratom se ubrzo zatim bavio i hvaljeni art film Lukasa Nole “Nebo sateliti” (2000.), no u njemu baš nije bilo puno akcije, dok su se posvuda nagrađivani “Crnci” (2009.) Gorana Devića i Zvonimira Jurića, o vojnicima koji su posumnjali u svoju misiju i nedvojbeno počinili zločine nad civilima, prije mogli okvalificirati kao antiratni film.

Ostao vezan uz projekt

Zapravo, jedini pravi ratni film bili su “Živi i mrtvi” Kristijana Milića, pobjednik pulskog festivala 2007., no u pitanju je bila koprodukcija s BiH, a njezini su protagonisti, u onoj polovici priče koja se odigravala 1993., bili pripadnici HVO-a.

Zapostavljanje Domovinskog rata odlučio je prekinuti još 2007. tadašnji ravnatelj programa HTV-a Domagoj Burić, zagovornika je našao i u Branku Schmidtu, tada uredniku Dramskog programa, pa su odlučili napraviti seriju u stilu “Združene braće”, sjajne produkcije HBO-a, koja je u deset epizoda s istom skupinom glumaca u ulogama američkih vojnika elaborirala najvažnije završne bitke Drugog svjetskog rata u Europi: naša inačica ne bi imala stalno iste junake, ali bi pokrila sva najvažnija ratišta od Vukovara do Knina.

Burić je u međuvremenu otišao s te funkcije, no Schmidt je ostao vezan uz projekt i naručio 12 scenarija za predstojeću seriju od kojih ih je odabrano šest: po tri su napisali Ivan Pavličić i Robert Roklicer, prvi je sin poznatog hrvatskog književnika Pavla Pavličića, već se ogledao kao scenarist u Milićevu srednjometražnom prvijencu “Sigurna kuća” i u “Živima i mrtvima”, dok je drugi glumac, za čiji je proboj opet najzaslužniji Milić jer mu je dao ulogu ustaškog časnika u svom već spomenutom filmu nagrađenom Zlatnom arenom.

Za redatelja prvog filma “Broj 55” - za koji Pavličić potpisuje scenarij - Schmidt je odabrao upravo Milića, u čemu svakako nije pogriješio: danas 43-godišnji redatelj već je u “Sigurnoj kući” pokazao da se snalazi u skučenom prostoru s manjim brojem likova, a “Živi i mrtvi” su najozbiljnije režirani hrvatski ratni film u proteklih nekoliko desetljeća.

Schmidt je projekt povjerio Stanku Babiću, koji je producirao njegove najbolje filmove “Put lubenica”, “Metastaze” i “Ljudožder vegetarijanac”.

Iako se u početku činilo da Babić može biti zadovoljan budžetom koji mu je osigurala televizija - a koji je uistinu neuobičajeno izdašan za HRT-ove standarde jer odgovora onome što se utroši za malo skuplji hrvatski film - ipak je zaključeno da će u postprodukciji biti problema jer će novac taman dostajati za snimanje.

Završna opsada

Nedvojbeno je to najambiciozniji HRT-ov projekt nakon Burićevih “Hrvatskih kraljeva”, koji je ipak bio dokumentarno-igrana serija: ovo je za naše prilike pravi ratni spektakl sa 47 radnih dana snimanja, što je puno čak i kada su hrvatski filmovi u pitanju (većina ih se snimi za manje od mjesec dana).

Babić je morao kupiti pravu kuću, koju će se tijekom produkcije rušiti mecima i eksplozivima, da bi naposljetku čitava odletjela u zrak, kada je neprijatelj napadne minama.

Dakako, kuća nije jedino poprište radnje. Film počinje u vojnoj bolnici u Zagrebu, odabrane lokacije pokraj Ruče izigravat će krajeve oko Pakraca i selo Kusonje, a završnoj opsadi prethodit će prilično složeni ratni manevri u kojoj osim pripadnika A satnije sudjeluju još tri grupe pripadnika MUP-a, rezervista, dobrovoljaca iz Pakraca te specijalne policije iz Lučkog i Bjelovara.

Na suprotnoj su strani srpski pobunjenici, koji dobivaju prevagu kada im se priključe niški specijalci, jedna od najelitnijih postrojbi JNA.

Više informacija donosi nedjelno izdanje Jutarnjeg lista.

(Jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)