Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Performans koji je Jelena Topić izvela uistinu je bio jedan maestralan socijalni eksperiment - eksperiment kojim je, namjerno ili ne (kao da je sad i bitno), žitelje učmalih društava balkanskog trokuta BiH, Srbije i HrvatskE (u kojima je ova mlada i prema svemu iznimna djevojka preko noći postala zvijezda) natjerala da na površinu izbace svoje pravo lice. A sve što je Jelena radila jeste da je poput kipa mjesec dana nepomično stajala i šutila.

Nekadašnja prva dama SAD-a, Elenor Roosevelt, jednom reče da veliki umovi diskutuju o idejama, prosječni o događajima, a mali o drugim ljudima. Kakvi umovi dominiraju ovim nesretnim prostorom jasno je svaki put kad svjedočite uobičajenom razgovoru na kafama. Stoga, u sredini u kojoj su bavljenje drugim ljudima često i mnogo više nego samim sobom i zabadanje noseva u spavaće sobe jedno od glavnih obilježja mentaliteta, nije ni čudo što je toliku pažnju na sebe privukla djevojka koja je jednog dana, bez ikakvih natuknica o sebi i svom činu, odlučila da stane na prijedorski gradski trg... I šuti. I tako mjesec dana. 

Dok smo analizirali Jelenu i naklapali o njenim motivima i ciljevima, ona nam je ogledalom u ruci tokom jednog dana protesta poslala sasvim jasnu poruku koju nismo shvatili - da pogledamo sebe, a ne nju. Njeno je stajanje predstavljalo praznu hartiju na koju je balkanska mahala švrljala svoje vlastite nagomilane frustracije, strepnje, nade, bojazni i poganluke, na nju je projektovala ono što svakog ponaosob najviše tišti, pa je svako Jelenin potez tumačio u skladu s onim što bi njemu najviše odgovaralo.

Ko je ta djevojka? Šta želi postići? Šta nam ovim poručuje?- zagraktala je znatiželjna javnost, i ubrzo smo u sadejstvu regionalnih medija i korisnika društvenih mreža bili počastvovani mnogobrojnim, međusobno isključivim teorijama o Jeleni, pa smo između ostalog mogli saznati da je djevojka "psihički bolesnik, frustrirana mlada osoba koja i pored dva fakulteta ne može da nađe posao pa je iz očaja odlučila da protestuje šutnjom, ljutita aktivistkinja koja hoće da pokrene bunt mladih ljudi, usamljena djevojka koja traži muža, ogorčena umjetnica u pokušaju koja se nešto krevelji...."

No, prema svemu sudeći, ona očito nije bila ništa od navednog, barem ne na način na koji ju je većina posmatrala. Jelena je završila ekonomski fakultet, apsolvent je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, odsjek filmska i TV režija, iza sebe ima već dvije pozorišne predstave, a ovaj „tihi protest“ koji je uredno, u skladu s građanskim obavezama prijavljen policiji, samo je dio njenog diplomskog rada. Jelena je zapravo ponajprije zajebant. I to vrhunski.

Šuteći sa smrtno ozbiljnim izrazom lica i nepomično stojeći na trgu, ona nam se zapravo svima smješkala u lice žaleći i ironizirajući našu naivnost, glupost, nesreću  i pakost. Dok smo analizirali Jelenu i naklapali o njenim motivima i ciljevima, ona nam je ogledalom u ruci tokom jednog dana protesta poslala sasvim jasnu poruku koju nismo shvatili - da pogledamo sebe, a ne nju. Njeno je stajanje predstavljalo praznu hartiju na koju je balkanska mahala švrljala svoje vlastite nagomilane frustracije, strepnje, nade, bojazni i poganluke, na nju je projektovala ono što svakog ponaosob najviše tišti, pa je svako Jelenin potez tumačio u skladu s onim što bi njemu najviše odgovaralo.

Jednom soju, onom najnižem, Jelena je izgledala kao odveć neželjena opasnost. To su oni mali, tihi, zatvoreni i neprimjenti ljudi koji strepe od novotarija i promjena svake vrste, potpuno pomireni s bezidejnošću svakodnevnog života i svih njegovih pisanih i nepisanih pravila, nepravdi i nakarada. Takve, posebno ako su lokalci koji su morali prolaziti pored Jelene, njena stajaća šutnja sigurno je vrlo uznemiravala. Za njih je ona nesumnjivo bila luđakinja, anomalija društva, osoba koju bi najradije sklonili, zatukli, društveno eliminisali ili barem stavili na stub srama, pa su je upravo takvi jednom prilikom verbalno i napali na trgu; upravo takvi su, osigurani lažnim profilima i anonimnim nickovima, na društvenih mrežama ostavljali onu hrpetinu odvratnih, vulgarnih komentara na račun djevojke i njenog performansa. To su, kao što već rekoh, oni ljudi koji su kad su sami - plašljivi, pokorni i nesigurni u sebe, u dubini duše puni gorčine i mržnje, a u nesretnim vremenina vrlo lako se pretvaraju u dželate.

Ima u ovom društvu takođe još uvijek nešto zanesenjaka i naivnih idealista, onih koji priželjkuju da u životu budu sudionici barem nečeg velikog, odveć rezignirani i deprimirani društvom koje im je ostavljeno u naslijeđe. Takvi su zaključili da je Jelena, nema sumnje, baš poput njih, djevojka koja, nezadovoljna stanjem u državi, želi da digne svoj glas i izazove promjenu, a kad već nema nikog ko bi joj se pridružio, onda ostaje još samo šutnja kao način protesta. Takvi su u Jeleni nesumnjivo gledali svoju moguću herioinu, potencijalnu iskru koja će pokrenuti bunt mladih u zemlji, no nade su im i ovaj,  po ko zna koji put iznevjerene.

Bilo je tu nešto i onih utopljenih u materijalističku svakodnevnicu kojima je Jelenin čin tek besmisleno kreveljene besposlene djevojke kojoj bi bilo bolje da umjesto stajanja po trgovima uzme lopatu u ruke; neki su pak, zbog same činjenice da se performans odvijao u Prijedoru, gradu koncentracionih logora i stravičnog zločina nad Bošnjacima, Jeleni zamjerali što protest nije posvetila tragediji tih ljudi; neki su u njenom činu slavodobitno vidjeli vraćanje kulture na velika vrata u jednu malu nesretnu sredinu; neki su pak od početka pretpostavljali, s obzirom na njen fakultet, da je u pitanju samo jedan umjetnički performans čija je poruka ko zna šta...

Čovjek se ničeg ne boji kao promjene, najprije promjene svijesti. Ovo je posebno izraženo kod mladih ljudi koji, kad bi se i pobunili protiv nečega, ne bi znali šta umjesto toga hoće, jer ovakvo propalo društvo je nekome ko je čitav život proveo u dejtonskoj BiH jedino za koje zna.. I čemu se onda on može nadati i koja ideja ga može pokrenuti kad i ne zna za nešto bolje i drugačije, kad ne zna kako je to živjeti u normalnom i uređenom društvu?

No, Jelena je samo stajala, a nikakvu promjenu tiho stajanje neće i ne može donijeti. U oronulim društvima koja se bave prvenstveno drugima, Jelena će za nekoliko mjeseci bit posve zaboravljena, a nakon nje ostat će samo stupidne priče o idiotima s Farme, slavnim fudbalerima i sapunskim junacima, a ljudi će vlastiti život nastaviti da nose kao neku neželjenu muku koju su poput kurijeg oka osuđeni da podnose od danas do sutra.

Svaki društveni aktivizam da bi uspio i izazvao promjenu zahtijeva prethodno postajanje ideje o tome šta se želi postići, a upravo u tome i leži glavni uzrok letargičnosti našeg društva - u nedostatku ideja i ideala koji bi kompletno društvo mogli pokrenuti na aktivizam, jedne da ih slijede, druge da ih nastoje suzbiti. Ta društvena dinamika kod nas, i ne samo kod nas, je davno ubijena, onda kad je srušen komunizam, ideja koja je mobilisala stotine hiljada ljudi - na one koji su ga i pored njegove neodrživosti gorljivo branili, te one koji su bili spremni i život žrtvovati da ga ruše. Nakon konačnog pada komunizma, nekako kao da je i nestalo ideje vrijedne žrtvovanja, bilo za njeno spasenje ili uništenje.

Umjesto toga, dobili smo podijeljena torovska društva, gomilu političkih partija bez ideja i programa koje djeluju kao čiste interesne grupe i ciljevi im se svode na puku borbu za vlast i privilegije koje ona donosi, neozbiljno civilino društvo kao produženu ruku stranih interesa i izvor profiterstva mnogih pojedinaca, ekonomsku stagnaciju i sriomaštvo, te armiju letargičnih nezainteresovanih ljudi koji u sebi drže bujicu nezadovoljstva i samo čekaju da im neko pokaže metu na koju ga trebaju istresti. A za sve svoje životne neuspjehe i frustracije meta se već svakodnevno nalazi: bilo na cjelodnevnim kafanskim mahalanjima ili facebook dokoličarenjima, na nekog će već izlučiti svu svoju bijesnu žuč, naći će se ranjena životinja koju će propisno izlešinariti.

I tada će biti zadovoljni, jer većini zapravo ovo trenutno stanje stagnacije, nefuknkcinalnog sistema, korupcije i opšteg haosa savršena odgovara- saživjeli su s njim, a čovjek se ničeg ne boji kao promjene, najprije promjene svijesti. Ovo je posebno izraženo kod mladih ljudi koji, kad bi se i pobunili protiv nečega, ne bi znali šta umjesto toga hoće, jer ovakvo propalo društvo je nekome ko je čitav život proveo u dejtonskoj BiH jedino za koje zna.. I čemu se onda on može nadati i koja ideja ga može pokrenuti kad i ne zna za nešto bolje i drugačije, kad ne zna kako je to živjeti u normalnom i uređenom društvu?

Stoga nas Jelena, držeći ogledalo u ruci, može navesti jedino da pokažemo svoje stvarno lice, no rijetko ko će u ogledalo zaista i pogledati. Za neke pak korjenitije promjene najprije će biti neophodno da postanemo društvo koje će se prestati baviti ljudima i događajima, a početi baviti idejama. Tek tada bit će moguća pojava nekog cilja koji će biti u stanju mobilisati mase. No, i ako se to desi, budite oprezni, jer nikad ne treba smetnuti s uma da ovo društvo vrvi pojedincima uvijek spremnim da šikaniraju, omolovažavaju, uništavaju i, ako treba, i fizički eliminišu svakoga ko po bilo čemu odudara od standarda njihove tužne socijalne žabokrečine.

Aa šta li će onda tek biti u stanju učiniti s onima koji ne samo da će odudarati od sredine, nego će i zahtijevati radikalnu preobrazbu našeg dosadašnjeg načina življena i razmišljanja?!


(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)