Piše: Vedrana Rudan, www.rudan.info

Nazvao me sin:”Čuvaj se, Stara, odlaze ti vršnjaci!” Pa mi je rekao. Da li sam se užasnula? Zapanjila? Iznenadila? Prestravila? Nisam. Tijanić je bio bolestan čovjek. Visok šećer, stres, problemi sa srcem, šezdeset i četiri godine, vodio je život koji bi daleko prije ubio svakog normalnog čovjeka. Želim reći, u Tijanićevoj smrti nema ništa neobično.

Ugasio se život čovjeka na pragu starosti. Oko mene svakoga dana umiru moji vršnjaci. Došao je red na moju generaciju. Pa ipak… Kad je sin spustio slušalicu… Umro je Tijanić. Nema više Saše? Sredinom idućeg mjeseca otići ću, ako budem živa, u Beograd. Planirala sam popiti s njim kavu.

Kad bih ga nazvala a on mi se ne bi mogao javiti u uhu bih čula glas Arsena Dedića: “Samo prazna obećanja dat ću vam ja…” Sjećam se da sam nekoliko dana prije nego što je pao Milošević za “Novi list” radila sa Sašom intervju u Banjaluci u kafiću na obali Vrbasa. Pokazao mi je ogroman pištolj, zgrozila sam se. Bojao se da će ga ubiti. Zaboravila sam koga se bojao.

Pitala sam ga: “Da li si ti četnik?” Rekao mi je da nije “četnik” ali da jest “početnik”. Znam da je bio Miloševićev minister informiranja i da me to zgrozilo, znam da je vukao mnoge poteze s kojima se nisam slagala, ali… Imam problem. Ponosna sam što sam godinama poznavala najveće pero na prostorima umlaćene Jugoslavije.

Njegovi su me tekstovi fascinirali. Ostajala bih bez daha kad bih u pokojnoj Nedjeljnoj Dalmaciji dokrajčila neki od njegovih tekstova. Isti užitak mi danas pričinjava grickanje belgijske čokolade. Užitak veći od života. Pretjerujem? Tijanić i čokolada? Jebe mi se što ćete misliti o meni i o mom pretjerivanju. Volim četnika? Smije li se danas itko u Hrvatskoj baciti kamenom na Tijanića “četnika” kad srpski predsjednik Nikolić četnik dolazi u Hrvatsku kao drag gost?

Što to ja radim? Pokušavam “rehabilitirati” Tijanića samo zato jer mi je drag? Jalov posao? Ali ja ovo ne pišem ni za koga nego za svoju dušu. Poznavala sam ga dvadeset i pet godina. Bio je vreća šarma. Bio je čovjek čiji će tekstovi ući u povijest hrvatskog novinarstva. Bio je lik s kim se moglo zajebavati. Kužio je i cinizam i zlobu i maestralno se znao s tim nositi.

Kad bi ga netko nagazio uvijek mi je bilo žao toga nekoga ma koliko sirotan bio u pravu.

Eto, postoje tako u životima ljudi neki ljudi koje voliš protiv svoje volje. “Stara, odlaze ti vršnjaci!” Vršnjak? Otišao je čovjek koga sam svim srcem voljela protiv svoje volje.