Uz tužne i svečane tonove italijanske pjesme ''Bela ćao'' sahranjena je prva dama Jugoslavije Jovanka Broz. Neposredno pred smrt, Titova udovica poželjela je da baš ovu pjesmu puste kada se od nje budu opraštali, a razlog za to, suprotno mišljenju mnogih, nije samo ljevičarska poruka koju pjesma šalje.

“Bella ciao” je pjesma italijanskih partizana iz vremena Drugog svjetskog rata, pa izbor Jovanke Broz, koja je važila za jednog od najhrabrijih boraca partizanskih jedinica, nije posve neobičan.

Pjesma je nastala šezdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada je Jovanka imala nepunih 40 godina, a njen autor do danas je ostao nepoznat. Pjevali su je svi anarhistički, komunistički i socijalistički borci, kao i čitav ljevičarski antifašistički pokret otpora u Italiji.

Međutim, ideološka poruka pjesme sigurno nije jedino zbog čega je Jovanka Broz, neposredno pred smrt, poželjela da je baš ovom kompozicijom isprate na vječni počinak. “Bela ćao” zvanično je bila “himna” partizana, ali je širom svijeta vrlo brzo prepoznata kao simbol borbe protiv nepravde ili kako su je mnogi opisali “pjesma slobode duha, želje za sveopštom slobodom”.

Jovanka je sva ta prava naprasno izgubila od Titove smrti, kada je cijela njena imovina nacionalizovana i kada je stavljena u kućni pritvor. Ostavljena je da živi u staroj i zapuštenoj “vili” na Dedinju, u kojoj je krov prokišnjavao, a grijanja nikada nije bilo. Omalovažavanje prve dame SFRJ išlo je dotle da je ličnu kartu i pasoš dobila poslije čak 30 godina čekanja.

Jovanka Broz do kraja je ostala dama, ponosna i prkosna. O svojoj mučnoj borbi kroz život nije htjela da govori ni u posljednjim danima. Odabarala je pjesmu. “Doviđenja lijepa”, tvoja borba je završena.

(blic.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)