Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ

Da je BiH podijeljeno društvo više nitko ni ne pokušava dovoditi u pitanje. Nema dvojbi, potom, da je potka tih podjela prvenstveno etnička i konfesionalna. U prilog tome, uostalom, svjedoči i netom okončani popis stanovništva. Nedavno, naime, najavih kako bi nas moglo biti k'o nikada. A predviđanja mi se, po podacima koje dobivam, i ostvaruju. Rast se, i to gotovo pa radikalan, bilježi i tamo gdje je nominalni pad bio pravilnost od 1945. do posljednjih predratnih popisa. Tko ne vjeruje neka provjeri podatke za Grude, Tomislavgrad i Livno – o crkvenim podacima s blagoslova kuća nakon 2000. godine, koji su još porazniji, da se i ne govori – i usporedi ih s onima tek okončanog terenskog posla u tim općinama. A tako je, ne sumnjam, i drugdje – uzduž i poprijeko, od Save do mora. Sačekajmo, uostalom, zvanične zbirne podatke – i sve će biti jasno. Bit' će nas više no što su i najoptimističniji mogli predvidjeti – i to isključivo Bošnjaka, Srba i Hrvata, ne i svih ostalih – usprkos i ratu i ubijanjima i raseljenosti po svim svjetskim meridijanima.

Zamislite što bi se događalo da reprezentacija počne nizati pobjede i u Brazilu. Posebice, ne bude li tamo zapadnih susjeda. Kakva bi to samo erupcija oduševljenja bila. Frenetično navijanje koje spriječiti ne bi mogao nitko – ne samo u BiH, među „zavađenim“ i narodima koji, kako nas uvjeravaju, „nisu zainteresirani“ za zajednički život, nego i izvan njezinih granica – što bi se reklo, od Vardara pa do Triglava.

Piju li vode, međutim, neovisno o svemu tome, teze kako su nestali i posljednji elementi bh. društva – i kako su nerealna sva očekivanja da bi se oni u slijedećim desetljećima, bar u naznakama, mogli nanovo pojaviti? Što se, recimo, mene tiče, na njih i dalje gledam kao na krajnje neozbiljne sudove – kao što za one koji ih promoviraju i dalje vjerujem da ih se ni po kakvom smislenom kriteriju ne može svrstati u umniji dio ljudskoj soja.

Mnogi bi me, vjerujem, mogli priupitati na čemu gradim tu vrstu uvjerenja? Prizvati se, da ne duljim, u pomoć može dosta argumenata. Evo, međutim, najsvježijeg – najnoviji uspjeh nogometne reprezentacije. U pitanju je, pošteno govoreći, prva lijepa stvar koja se ovom narodu – mislim na ukupnost raje bosanske i hercegovačke, kako god se ona etnički i religijski nominirala – dogodi nakon desetljeća šokova koje mu priređuju ideološki trabanti. Ali, u pitanju je i događaj koji je izazvao emocije kod svih u tom i takvom, etnički i konfesionalno podijeljenom društvu. Nije se, naime, slavilo samo u Sarajevu, Bihaću, Tuzli ili Zenici. Slavilo se, istina ne tako bučno, i drugdje. Slavilo se, mogu i osobno posvjedočiti, i u zapadnoj Hercegovini. Ali, što je još važnije, slavilo se i u Banjaluci, Prijedoru, Bijeljini i Doboju. K tome, nisu to bili Bošnjaci, Hrvati, neki treći – slavili su tamošnji Srbi. U malom čovjeku su, dakle, usprkos razdvajanjima kojima ga desetljećima izluđuju, proradile emocije – ljubav za svoje, za domovinu, sreća zbog uspjeha kojeg ona ostvari.

Izraze zadovoljstva, potom, zatajiti nisu mogli ni oni koji na BiH gledaju kao na zamorče svjetskih centara moći – i „strašilo“ koje čitav jedan narod, u konkretnom slučaju srpski, drži u zatočeništvu. Reprezentaciji je plasman u najelitnije društvo, primjerice, ekspresno čestitao potpredsjednik RS-a iz reda Hrvata. Emil Vlajki. Koji je za sudbinu srpstva sve ove godine zabrinut više čak i od „velikog“ Slobe – Miloševića, dakako. Čestitku je, na koncu, izustiti morao i novi „vožd“. „Čestitam državnoj reprezentaciji plasman na Mundijal, to je dobra stvar i veliki uspjeh“, procijedi Dodik.

Ako je danas tako, zamislite što bi se događalo da reprezentacija počne nizati pobjede i u Brazilu. Posebice, ne bude li tamo zapadnih susjeda. Kakva bi to samo erupcija oduševljenja bila. Frenetično navijanje koje spriječiti ne bi mogao nitko – ne samo u BiH, među „zavađenim“ i narodima koji, kako nas uvjeravaju, „nisu zainteresirani“ za zajednički život, nego i izvan njezinih granica – što bi se reklo, od Vardara pa do Triglava.

Problem etničke i konfesionalne netrpeljivosti, dakle, moglo bi se pokazati – iako nas je vratio barem pedesetak godina u odnosu na vrijeme prije „provale“ demokracije – i nije najveći usud koji nas pogodi. Apetiti za pretvaranje BiH u policijsku državu, primjerice, sve naglašeniji su. Primjer Oslobođenja i Dana samo je najsvježiji – i samo jedan u nizu nakon posljednjih parlamentarnih izbora. No, ne vjerujem kako bi to trebao biti i najveći problem. Usud stranačke podobnosti, i odsustvo elementarne kompetencije, moglo bi se pokazati, za budućnost ove zemlje i opasniji je i dugoročno ubitačniji. A primjera tog usuda imate do mile volje. Pogledajte, uostalom, na stotine primjera iz života svakidašnjeg – od načina kako se dolazi u članstvo kojekakvih agencija, u upravne i nadzorne odbore, do formule kako se zasjeda u direktorske fotelje prosvjetnih i zdravstvenih ustanova, javnih poduzeća...Jedno od najsvježijih, usput i najfarsičnijih iskustava se tiče načina kako komisija bh. parlamenta nedavno izvrši trijažu kandidata za članstvo u Vijeću Regulatorne agencije za komunikacije.

U masi na natječaj prijavljenih, čujem, našao se i ugledni banjalučki profesor Branko Dokić. Dekan tamošnjega elektrotehničkog fakulteta, ali i – što je za ovu priču još važnije – šef katedre za elektroniku i šef netom realiziranog studijskog programa elektronike i telekomunikacija. Profesor koji našoj znanosti ostavlja šest sveučilišnih udžbenika iz područja elektronike i telekomunikacija, ali i još preko stotinu znanstvenih radova citiranih i u prestižnim svjetskim časopisima – zbog kojih mu, organizirajući mu pozivna predavanja iz oblasti informacijsko-komunikacijskih tehnologija, svako malo čast iskazuju i na znanstvenim konferencijama diljem Evrope. I zbog kojih mu je mjesto osigurano u mnogim evropskim asocijacijama – u Komitetu za znanost i tehnologiju Vijeća Evrope, ali i u drugima.

Netko bi mi, dakako, mogao spočitnuti kako sve to i ne mora biti presudno u opredjeljivanju „kompetentne“ parlamentarne družine. OK. Ali, iza profesora Dokića su i nimalo beznačajne političke funkcije – i to opet u području komunikacija. Neke od njih sam – sigurno ne i sve – uspio pokupiti i s web-pretraživača. I želim ih podijeliti s javnošću. Čovjek je, tako, obavljao funkciju entitetskog ministra za promet i veze, a potom i funkciju državnog ministra komunikacija i transporta. U svojstvu ovog drugog je, koliko uspjeh upratiti, rukovodio izradom hrpe dokumenata iz telekomunikacijskog sektora, ali i sektora javnog RTV emitiranja – rukovodio je izradom politike sektora emitiranja u BiH i projektom digitalizacije mikrovalnih veza, bio suutemeljitelj Foruma o digitalnoj zemaljskoj televiziji,  koordinator ekspertnoga tima Vijeća ministara za digitalizaciju, da više ne nabrajam.

Dokle će kompetencija služiti kao moneta za potkusurivanje – i za podsmjeh društvenog šljama koji nam se nametnuo kao vrhovni sudac? I gospodar života svih nas zajedno. Doista, dokle?

U pitanju je, jednom riječju, osoba koju bi svaki regulator u području komunikacija rado imao u svojim redovima. I svugdje u ozbiljnu svijetu – osim u BiH dakako. Netko će reći da se zezam. Ne, tako mislim – najozbiljnije što mogu. Ugledni profesor, naime, nije uspio ući čak ni među četrnaest kandidata koji se upućuju prema državnom parlamentu i između kojih se bira sedam članova budućeg sastava ovog tijela RAK-a. I ne samo to. Oni koji su bliže izvoru informacija uvjeravaju me da su ga iza sebe ostavili i kandidati sa srednjom naobrazbom – a vrli profesor je na sve jade uspio pobjeći tek pet-šest mjesta od samog dna.

Zašto se politički lakrdijaši poigraše s tako uglednim stručnjakom? Pa, jer žive u društvu u kojem je to gotovo pa normalno. U kojem je, dakle, kompetencija ništa, a politička podobnost – i odanost stranačkim šerifima sve. I jer im je, u dosta eksplicitnoj formi, ugledni profesor sve to i u brk skresao. Osoba koja političkom podsmjehivanju s banjalučkim profesorom i sama prisustvovaše prepriča mi njegov odgovor na pitanje zašto se na natječaj uopće prijavio. Rekao je, veli, da je to učinio jer je razočaran u političare koji nisu u stanju riješiti elementarna pitanja od interesa za državu i društvo. I jer je, veli, shvatio da u tom svijetu kao pojedinac ne može promijeniti ništa – zbog čega se odlučio da svijet politike i napusti. Prijavio se, veli, iz uvjerenja da svojim, profesionalnim i političkim iskustvom u Vijeću RAK-a može pomoći da ta institucija funkcionira na profesionalan način. Da, dakle, svoje djelovanje ne reducira, kao što je činila do sada, samo na to hoće li nekoga kazniti ili ne, nego da, sasvim suprotno, težište usmjeri prema rješenjima koja će odrediti budućnost telekomunikacijske i medijske industrije naše zemlje.
 
A baš to što je rekao – i što je bila lekcija parlamentarnim „stručnjacima“ – uvaženi profesor nije smio reći. Jer, time je prešao granicu „dopuštenog“ – posebice  izjavom da mu je kompetencija, zbog dobra malog čovjeka, iznad njihove logike  – logike da je nevažno što je opće dobro, a važno što je dobro za njih i njihovu interesnu družinu. Iako, to je gola istina – i to je danas jasno i maloumnima. Ali, kakve koristi od toga? I, dokle tako? Dokle smo osuđeni da nam politička podobnost bude usud – i da određuje našu sudbinu?

Dokle će kompetencija služiti kao moneta za potkusurivanje – i za podsmjeh društvenog šljama koji nam se nametnuo kao vrhovni sudac? I gospodar života svih nas zajedno. Doista, dokle?

(DEPO PORTALO/BLIN MAGAZIN/aa)