Foto: Oslobođenje

Da živi u nekoj državi, Anu Babić sigurno bi je proglasili fenomenom, a ovako je samo jedan od brojnih beskućnika čiji život ne interesuje ama baš nikoga. Prolaze u Nedžarićima pored nje automobili vrijedni nekoliko desetina i stotina hiljada maraka, niko da se osvrne na gomilu kartona u koje se uvuče ova starica oko ponoći da bi dočekala naredno jutro i opet krenula u borbu sa birokratijom, ljudskim nemarom i bezosjećajnošću.

Tortura

- Živjela sam 28 godina u braku sa svojim Salihom. Imali smo lijep život. Nažalost, on je preminuo prije sedam godina i u naš stan je uselila moja pastorka, Salihova kćerka iz prvog braka. Nekako smo na početku našle zajednički jezik, razumjele smo se, živjele lijepo, a onda preko noći sve je krenulo nizbrdo. Počelo joj je smetati ako jedem, pijem, hodam, dišem... Ako zatvorim prozor ili vrata, problem je, ako ih otvorim, opet ne valja, ako legnem, moram ustati, ako ustanem, što ne legnem. Tortura se iz dana u dan povećavala, proganjana sam, pastorka me je čak i udarila. Htjela je da me smjesti u psihijatrijsku bolnicu, ali ja na to ne pristajem. Iz stana me je sve češće tjerala i prošlu godinu sam bila primorana dolaziti kući iza ponoći kada ona zaspe i ustajati oko četiri sata i u zoru izlaziti iz stana, jer mi je naredila tako. U jesen 2012. godine sam shvatila da ne mogu tako vječno, izlaziti iz kuće po kiši, snijegu, vjetru i onako bunovna bauljati gradom. U decembru sam odlučila doći ovdje u ove ruševine, namjestiti sebi prenoćište i čekati da se riješi pitanje vlasništva stana, kaže Ana, kojoj je krevet karton, deka karton, zidovi karton...

Povremeno odlazi kod pastorke u stan kako bi oprala veš, nekada se i kupala u stanu, a u posljednje vrijeme i to obavlja u improvizovanom kupatilu, naravno sa zidovima od kartona.

- Nije mi hladno. Kako su se i prije ljudi kupali napolju. Pred Bajram sam se okupala hladnom vodom. Nije mi bilo ništa, potpuno sam zdrava, ističe Ana.

Dolazile su Sarajlije za Bajram i donijele Ani bajramski ručak, zadovoljna je i podrškom koju joj pružaju radnici preduzeća koja posluju u njenoj blizini.

Čopori pasa

- Skupe se oko ponoći čopori pasa oko mene, ali otjeraju ih uposlenici koji rade okolo. Tu su za mene uvijek i često me počaste kafom, čajem... Nadam se da će do kraja ove godine moj problem biti riješen. Ja znam da je teško živjeti u zajednici, moja jedina želja je da prodamo stan koji imamo na Čengić-Vili i da ja sebi kupim malu vikendicu u Rakovici. Time bi svi moji problemi riješeni. Ja sam skromna i vrijedna i ništa mi ne bi bio problem, kaže Ana Bajić, kojoj treba dugo vremena da se ispravi dok hoda, jer posljednju godinu dane i noći provodi sklupčana, umotana u džempere i deke i prekrivena kartonima.

(Oslobođenje/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/av)