Piše: Nenad Veličković (Deutsche Welle)

Šta je FCAS i u kakvoj je vezi s pitanjem 26 u popisnim obrascima? Kako da čovjek sebi objasni u čemu je razlika između popisa i izbora, osim u tome da pred popis nisu gradovi oblijepljeni posterima plemenskih poglavica?

Još su u popisu žive uspomene na one crveno-zeleno-plave mape iz devedesetprve i na krv kojom se ovjeravala njihova naknadna tačnost. Vazduh je ovih dana težak od budućnosti svedene na dva popisna pitanja, 24 i 25, o naciji i vjeri, na koja odgovori nisu obavezni, ali na koje kao da se cijeli popis sveo. Jer poglavice ne zanima ima li zgrada lift i teče li voda u kuhinjama iz slavina, nego koliko njihova stada tačno broje grla, s koliko žetona mogu nastaviti zabavu u dejtonskom kasinu.

Zato se čini prevelikim troškom i gubitkom vremena upošljavanje armije popisivača i sva ta predviđena gnjavaža oko ispunjavanja nebitnih pitanja u vezi sa školom, prevozom, hranom, zdravljem, znanjem. To se sve, uostalom, može lakše i jeftinije doznati revolucionarnim popisnim programom FCAS.

Radi se o skeniranju izmeta mobitelom

FCAS je akronim za Feces census scanning application, program koji su njemački, američki i japanski naučnici pripremili za vlade najmnogoljudnijih zemalja svijeta, poput Kine ili Indije, u kojima troškovi popisa (u komparaciji s bosanskim) prelaze milijardu.

Svi detalji programa javnosti još nisu poznati, ali suština jeste.

Najprostije: radi se o skeniranju izmeta (eng. feces) mobitelom. Zagovarači programa polaze od pretpostavke da će većina stanovnika u narednih nekoliko godina imati mobitele, ili da će ih za popis vlade država obezbijediti dovoljno da se skeniranje obavi.)

Laici će odmah posumnjati: kako se iz slike fecesa (bos. hrv. srp. govno) može saznati kojim jezikom neko govori? Laik naravno nema pojma o tome da su lingvisti već krajem osamdesetih otkrili vezu između sastava pljuvačke i aktivnosti govornog aparata. Konkretno, za naš slučaj, nemaju istu pljuvačku ljudi koji govore mlijeko, ljudi koji govore mliko i ljudi koji govore mleko. Jedna je bazna kiselost pljuvačke kad se govori lahko, a sasvim druga kad se kaže lako. Isto je i za konstruisati i konstruirati, i za sve druge vrste takvih razlika.

U Bosni bi se to reklo: pljuni me da ti kažem ko si, ali u naučnom svijetu su ovoj digestivno-hemijskoj činjenici posvetili ozbiljniju pažnju. Pošto fermenti iz pljuvačke pomažu varenju, a pošto je izmet jedan od produkata varenja, naučnici su pošli od vrlo logične hipoteze: da će taj produkt biti različit i u vezi s tim kako neko govori.

Zeleno-crveno-plave mape BiH

Daleko od očiju javnosti bosanski, srpski i hrvatski lingvisti (kao dio velikog istraživačkog tima) posljednjih dvadeset godina intenzivno se bave izmetćarenjem (izvedeno od izmećariti, biti sluga, ovdje u smislu ćar od izmeta) da bi program snabdjeli svim relevantnim podacima po kojima će u budućnosti jednim skeniranjem fecesa mobitelom (dovoljan je i bris na papiru) država znati ko kojim jezikom govori. I to više neće biti stvar pojedinca, ili popisivača, podložna subjektivnim faktorima, svedena na jedno x u popisnom obrascu. Nego jedna opipljiva naučna i lingvistička materijalna činjenica.

Popis u BiH 2013. nije predvidio, u pitanju 26, da se građani i građanke o jeziku kojim govore NE izjasne. Oni moraju izabrati jedan od tri ponuđena (logikom obrasca čak ne ni kombinaciju dva, ili sva tri, ili nijedan). Tako će jezik, bolje nego vjera i nacija, iscrtati najnovije zeleno-crveno-plave mape Bosne i Hercegovine. I svako, po zakonu, u tome mora učestvovati, bez obzira što nije lingvista, i što za razliku od Agencije za statistiku i dejtonskih poglavica ne drži feces pod jezikom.

(Dw.de, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)