Piše: Ervin Hladnik Milharčič (Dnevnik.si, prevod: Ivica Pavlović, Peščanik.net)

Ateizam je komplikovan stav. Nema sagovornika. Religije su po pravilu militantno uređene i u svojim dokumentima dokazuju da postoji jedan bog i tačka. Svako ko razna otkrovenja čita kao književne žanrove ubrzo će se naći u iskušenju da dokazuje kako ništa nije istina. „Bog ne postoji, biblije, kurani i prateća literatura su sve pokupili od zaratustrijanaca, koji su se prvi dosjetili da borbu dobra i zla sklope u ritualizovan sistem vjerovanja“. Militantnije raspoloženi ateisti rado će objasniti da nema velike razlike između logike nedjeljnih propovijedi i narativne strukture holivudskih akcionih filmova. Sve je to na isti kalup.

Ali čovjek je ateista upravo zato što nerado razvija militantni odnos spram vlastitih ideja. Ne zamišlja svijet kao predgrađe Bejruta, gdje svaka ideologija drži u podrumu spremno oružje, čekajući zgodan trenutak da organizuje oružanu miliciju i zabarikadira ulicu. Ateizam je primamljiv ako ga razumijemo onako kako Italijani razumiju katoličanstvo. Tokom sedmice nas je baš briga za deset božjih zapovijesti, a nedjeljom pred ručak čitamo Darvinovo „Putovanje jednog prirodnjaka oko svijeta“. Uz sve dužno poštovanje prema drugim svetim spisima, njegov dnevnik sa plovidbe oko svijeta istraživačkim brodom još uvijek je najljepše napisano otkrovenje postanka stvorenja. Međutim, na jednom putopisu se teško gradi fanatičan odnos prema svijetu. Simpatično je biti loš ateist koji razgovara sa ne tako dobrim hrišćaninom. Ili, kao što je jednom ustanovio milanski kardinal Karlo Maria Martini, ako ateista u kardinalu razgovara sa vjernikom u romanopiscu i filozofu koji ne vjeruje u boga. Tako je on opravdao pisma koja je u listu Corriere della sera razmjenjivao sa Umbertom Ekom.

Takav stav u današnjim okolnostima, naravno, nema nikakve šanse. Svijet vode fanatični vjernici, koji razumiju samo jednu istinu i nemaju nikakvog smisla za humor. Ali upravo se u svijetu fanatizma događaju čuda. Čak i ako u njih ne vjerujemo, moramo da priznamo kako se jedno čudo dogodilo. Upravo činjenica da ne vjerujemo u čudo dokazuje da je riječ o čudu. Tri velike monoteističke religije su u posljednjih deset dana otkrile da pored njihovog boga postoji još nešto. Katolicizam, šiitska struja islama i Sjedinjene Američke Države su istovremeno otkrili da jezik militantnosti treba zamijeniti nečim drugim. Govor udaranja glavom o kamen je, naime, iscrpio svoje mogućnosti.

Kao što je i red, počelo je od pape Franje, koji ima pomalo smisla za razumijevanje svevišnjega kao velikog komedijaša. Sjedinjene Države i Iran su se gledali preko topovskih cijevi i naglas planirali kako će se sudariti u Siriji. Blaženi Jovan Pavle II i umirovljeni Benedikt bi odgovorili u skladu s doktrinom. Osudili bi nasilje fanatika nad nedužnim ljudima, molili za mir hrićanskih vjernika u Siriji, a zatim bi vatrom i sumporom osuli po istopolno orijentisanim građanima svijeta, pa bi potom objasnili da se treba fanatično boriti za prava nerođene dece i kažnjavati žene zbog prava na abortus. Svijet bi bio na svom mjestu. Svaki pošteni ateista bi izgubio želju za razgovorom, jer bi shvatio da je crkva protiv žena i gejeva, a podržava domobrane. Papa Franja je odlučio da unese malo pometnje. Umjesto s prozora Vatikana, u intervjuu je rekao da je crkva previše opsjednuta gejevima, abortusom i kontracepcijom, i nagovijestio da bi se radije bavio ozbiljnim stvarima. Bar je malo politike izbacio iz religije. Čak i da se radi samo o promjeni stila, a ne sadržaja, zvuči privlačno. Kao kad bi u Vatikanu crna odijela „Hugo Boss“ zamijenili jesenjom kolekcijom „Kenzo“. Svaki pristojni darvinista bio je zbunjen i morao je da prizna da mu je poglavar Rimokatoličke crkve bar za trenutak postao simpatičan.

Stvari su se još pogoršale. Novoizabrani predsjednik Hasan Rohani počeo je da daje signale kako Iran želi da se izvuče iz izolacije i da pregovara o nuklearnoj energiji i normalizacije odnosa sa velikim satanom i njegovim saveznicima. To je učinio u trenutku kada je izgledalo da će se oko njegove zemlje povesti svjetski rat, pa će u Isfahanu turisti moći da se slikaju pod sjajem atomskih eksplozija. Iran pri tom trpi sankcije, umiješan je u rat u Siriji, u sukobu je sa Saudijskom Arabijom, a u Libanu vodi rovovsku borbu sa Izraelom. Rohani ne može sebi dozvoliti da bude glup. Kruti govor iranske teokratije smekšao je do krajnje granice koju mogu da izdrže ajatolasi i revolucionarna garda. Hrabar političar. Osim glave ne rizikuje ništa.

Na kraju se pomakao i američki predsjednik, koji se umorio od vođenja mirovne politike pomoću robotskih letelica, specijalnih jedinica ratne mornarice i navođenih raketa. Poslije katastrofe u Afganistanu, Iraku i debakla sa Sirijom, on nema više šta da izgubi. Prijetnje da će svjetski politički ćorsokak u Siriji riješiti pametnim bombama pokazale su se kao ne naročito bistar potez, koji su Rusi matirali zavezanih očiju. Obama je morao nešto da kaže. U govoru u Ujedinjenim nacijama je izjavio je da će kraj svog spoljnopolitičkog mandata posvetiti uređenju odnosa sa Iranom i uspostavljanju palestinske države. To je još jedan strašan plan, na liniji Obaminih prethodnika. Svaki od njih je imao svoj mirovni plan. Svi su propali jer su varalli i sebe i druge. Ako mu polovina ovoga uspije, Obama će ostati upamćen kao predsjednik koji je na Bliskom istoku imao spoljnu politiku. Ako mu ne uspije, pamtiće ga kao predsednika koji je volio da daje velika obećanja.

Bilo bi lijepo kad bi se iz ovoga izrodio trend da se svjetski političari umjesto u gluposti nadmeću u pametnim izjavama. Pred sobom imaju sjajan test uspjeha politike bez fanatizma. U Siriji je ružno biti saveznik Asada, koji upotrebljava hemijsko oružje, a nemoguće je biti saveznik pobunjenika, koji su ubilački raspoloženi prema svemu. Među ljudima sa oružjem u rukama u tom ratu nema nedužnih. Istina, ugroženi su milioni civila kojima treba zaštita. Odmah. Ovog trenutka. S jedne strane ih bombarduje paranoična diktatura, s druge ih kolju vjerski manijaci. Problem je realan. Zahtijeva pametnu intervenciju koja će zaustaviti rat, ali neće sistematski rasplamsati bezumlje. Umorne velesile bi barem morale znati izvesti zaustavljanje rata na bosanski način. Iran i SAD su tamo jednom već bili saveznici. Smrtni neprijatelji iz sukoba civilizacija moraju u Siriji hitno pronaći kompromis.

Sa raspravama čiji je bog u pravu nećemo nikuda stići. Međutim, možemo se složiti da postoji jedan pakao do koga vode mnogi putevi. Isplati se izbeći onaj najpogubniji.