Razgovarala: Anila Gajević (Al Jazeera Balkans)

Roman Čefuri raus! prije tri godine bio je regionalni književni hit. Za ovaj je roman književnik, scenarista i reditelj Goran Vojnović dobio nagradu Prešernov sklad, da bi u ljeto prošle godine snimio istoimeni film, za koji, uz konsultanta Abdulaha Sidrana, potpisuje scenarij i režiju.

Ovaj, nakon Piran Pirano, drugi Vojnovićev dugometražni igrani film u produkciji slovenske Arsmedije, bit će premijerno prikazan 2. oktobra u Ljubljani.

Slovenski reditelj, čija je majka porijeklom iz Pule, a otac iz Visokog, u ovom se filmu bavi generacijom tinejdžera čiji su roditelji u ljubljanske Fužine stigli upravo iz južnjačkih krajeva.

O tome da li očekuje burne reakcije nakon premijere filma, kakve je izazvao i njegov roman (organi gonjenja su pokrenuli postupak protiv Vojnovića zbog uvrede policije, dok se u slučaj nije uključila ministrica unutrašnjih poslova Katarina Kresal, koja ga je i zaustavila), Vojnović govori u intervjuu, te pojašnjava šta je htio reći svojim novim romanom 'Jugoslavija, moja dežela'.

Manje o politici i društvu

U srijedu je premijera filma Čefuri raus! u Ljubljani. Da li mislite da će film, nakon velike medijske pompe i "slučaja" s policijom koji su pratili knjigu, doživjeti slične reakcije?

Film se dešava tu i sada, ali priča o isključivo jednom dijelu doseljeničke populacije, koja živi na samom rubu društva. Ono što se promijenilo od devedesetih je, po mom mišljenju, medijska percepcija čefura. Prihvaćeno je do neke mjere, barem u medijima, da su čefuri dio slovenskoga društva i da se radi o vrlo šarolikoj zajednici

Teško je dva puta isprovocirati javnost istom pričom i temom. Ni mene lično nije zanimalo pritiskati još jednom na iste tipke. Film se zato manje bavi politikom i društvom, odnosno sve to sagleda kroz jednu poprilično intimnu priču o četiri doseljeničke porodice, o njihovoj svakidašnjici, skrhanim odnosima i poraženosti tih ljudi u borbi s problemima s kojima se susreću u okolini koja im je istovremeno i domaća i strana.

Roman Čefuri raus! je bio bestseler u cijeloj regiji. Čitali su ga i mladi i stari. No, film će, čini se, biti naročito zanimljiv današnjoj urbanoj mladoj populaciji?

I kada sam pisao knjigu mislio sam da će je čitati uglavnom mladi. A onda sam se na jednoj od prvih promocija zadesio u prostoru punom penzionerki. Svakako da sam htio da film bude pun mladalačke energije. Junaci filma stari su 17 godina i želio sam da to bude film prožet njihovim duhom, ali mislim da on mnogo toga govori i starijoj generaciji. To je, na neki način, priča o djeci i roditeljima i zato je vole i jedni i drugi, svako iz svojih razloga.

Čefuri su južnjaci s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Ima li danas čefura na način na koji ih je dio slovenskog društva doživljavalo u tom periodu ili su oni priznati građani Slovenije, poput Zorana Jankovića, Magnifica, Saše Lošića, Branka Đurića, Gorana Vojnovića?

Film se dešava tu i sada, ali priča o isključivo jednom dijelu doseljeničke populacije, koja živi na samom rubu društva. Ono što se promijenilo od devedesetih je, po mom mišljenju, medijska percepcija čefura. Prihvaćeno je do neke mjere, barem u medijima, da su čefuri dio slovenskoga društva i da se radi o vrlo šarolikoj zajednici. Nekada su čefuri bili priznati građani Slovenije, ali bi na putu do toga uglavnom postajali Slovenci i ne bi isticali svoje korijene, a danas mogu ostati čefuri i to nije nužno negativna stvar.

Sa druge strane, razvila se jedna čefurska subkultura, u kojoj etnička pripadnost više ne igra tako bitnu ulogu. U nju danas klinci ulaze i izlaze bez obzira na to jesu li im roditelji Bosanci ili Slovenci. Slušaju turbofolk, oblače se nakaradno i kada im dojadi prelaze u hipstere, emo ili nešto treće.

Jedna od skrivenih tragedija

Ono što se u Čefurima dopalo Abdulahu Sidranu, koji je sarađivao na scenariju, jeste upravo odnos oca i sina. U filmu je to Emir Hadžihafizbegović, a u romanu, pretpostavljamo, Vaš otac. Koliko porodične vrijednosti i danas na Balkanu definiraju pojedinca?

Pa, rekao bih sudbonosno, ali pritom moram reći da su i porodične vrijednosti pod silnim utjecajem svega što se na ovim prostorima zbilo i što se još zbiva. To je jedna od skrivenih tragedija ove kalvarije. Ona je izmasakrirala porodični život Balkana, okrenula ga naopačke. Ljudi se sada uglavnom ne snalaze u tom novom svijetu, porodične vrijednosti su izgubile tlo pod nogama i postale prilagodljive varljivim zakonima uzburkane svakidašnjice.

U kreativnom i umjetničkom smislu, u ovom filmu, kao i u samom romanu i tematici, "okupili" ste cijeli prostor bivše Jugoslavije. Glumačka ekipa je iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske. Da li je to prostor u kojem se idejno krećete?

Prostor bivše Jugoslavije je moja kulturna domovina. Ja jesam slovenski pisac i slovenski režiser, ali je slovenski kulturni prostor samo jedan dio mog kulturnog prostora. Premali je to prostor da bih se mogao zatvoriti u njega, čak je i ovaj jugoslavenski često premalen. Europska unija je krasna ideja i na mnogim planovima odlično funkcionira, ali na kulturnom planu Slovenija je u potpunosti odsječena od ostalih zemalja EU-a. Slovenski kulturni prostor ne komunicira s kulturnim prostorom EU-a, ni s talijanskim ili austrijskim, a kamoli s finskim ili irskim. Mi smo na neki način prisiljeni okretati se jugu ako želimo komunikaciju. Neki to ne žele i neka im je, vala, sa srećom, ali ja bez toga ne mogu.

Većina reditelja u regiji kreće od festivala. Vi ste se odlučili za premijeru u redovnoj kinodistribuciji. Odluka producenata ili želja da odmah iskomunicirate film sa širom publikom?

I mi smo željeli film prikazati na Sarajevo Film Festivalu, ali se nismo uspjeli uvaliti na njega, ako mogu to tako reći, ali već u startu imali smo želju za redovnom distribucijom. Mislim da naš film i više paše, barem što se regije tiče, u redovnu distribuciju nego u festivalski program. Knjiga mu je malo odškrinula vrata, a, uz to, radi se o domaćem filmu cijele ove regije. Čefurji raus! svakako jesu slovenski film, ali u Hrvatskoj, Bosni ili Srbiji nisu i ne mogu biti strani film - što zbog teme, što zbog jezika, što zbog glumaca.

Svijet bivše Jugoslavije u koji ja dolazim iz Slovenije ili barem kako ga ja vidim i doživljavam još je zarobljen u svojoj bolnoj prošlosti i svakodnevno trpi njene posljedice. To je svijet koji i danas, poslije svih tih godina, intenzivno živi sve svoje zablude

Zarobljeni u bolnoj prošlosti

Roman Jugoslavija, moja dežela već je objavljen, nakon Slovenije, u Srbiji i nedavno u Hrvatskoj.  Iako bi se iz naslova, koji se opet poigrava sa sloganom Slovenija, moja dežela, dalo protumačiti da je riječ o jugonostalgičarskom pogledu, Vi se u njemu, uz raspad Jugoslavije, najviše bavite odnosom porodice, tj. odnosom sina i oca, ratnog zločinca, generala bivše Jugoslovenske narodne armije?

Bavim se raspadom Jugoslavije i, još više, ostavštinom tog raspada. Svijet bivše Jugoslavije u koji ja dolazim iz Slovenije ili barem kako ga ja vidim i doživljavam još je zarobljen u svojoj bolnoj prošlosti i svakodnevno trpi njene posljedice. To je svijet koji i danas, poslije svih tih godina, intenzivno živi sve svoje zablude. Moj junak krene u potragu za ocem vjerujući da u tom i takvom svijetu može doći do odgovora i do razjašnjenja, da može rasplesti sve ono što se zaplelo u njegovoj tužnoj životnoj priči, ali nailazi samo na nova pitanja. Ovaj naš svijet je, naime, kao jedna raspala porodica. Kada se jednom raspadne, nemoguće ju je opet sastaviti, jer život ipak nije američki film. Posebice na Balkanu.

Koliko Vaša razmišljanja i stavovi, izraženi kroz romane i film, zapravo, reflektiraju ono što osjeća generacija rođena na razmeđu dva svijeta, odrasla u vremenu ratova i rušenja nekih iluzija?

Ja ne želim biti ničiji glas. Govorim samo u svoje ime i o onome što mene tišti i boli. Pri tom me čak sve manje zanima koliko te stvari tište i bole ili, pak, zanimaju druge. Jednostavno mi se čini da pisati romane ili snimati filmove možeš samo o onome što ti istinski leži na duši. Nema tu mjesta za kalkulaciju. Godinu ili dvije kopaš po sebi i pričaš svoju priču i nadaš se da će se i drugi naći u njoj. Za sada sam imao sreću, a već sutra s nekom novom svojom pričom pitanje je kome ću biti zanimljiv, ali o tome sigurno neću razmišljati dok je budem pisao. Barem u literaturi čovjek ima tu vrstu slobode. U filmu baš i ne i zato imam mali problem s njim.

VEZANI TEKST: VIDEO/ POGLEDAJTE PRVE KADROVE IZ FILMA 'ČEFURJI RAUS': Buntovnici s razlogom: Oni su Bosanci u Sloveniji, a ovo je novi filmski hit u regionu!