Piše: Mustafa HADŽIIBRAHIMOVIĆ

Bila jednom tri brata. Ne tako davno. Rođena su prije, za vrijeme i pred sami kraj velikog rata. Svoje djetinstvo i mladost su proveli u zemlji čika Maršala. Čika Maršal je bio dobar čovjek, kažu neki, a neki kažu da je bio loš. Kako god, tri brata su imala bezbrižno djetinjstvo i lijepu mladost. Nisu nikog uznemiravali i niko njih nije uzemiravao. Završili su škole, osnovali porodice, putovali, išli na more, bili su sretni.

Jedna od rijetkih neugodnosti koja im se dešavala u zemlji čika Maršala je kada su morali da kažu ili napišu kojem narodu pripadaju. To je bilo teško pitanje za tri brata. Tako bi najstariji brat rekao ili pisao da je Hrvat, srednji brat bi rekao ili pisao da je Srbin, a najmlađi brat bi rekao ili pisao da je neopredjeljen. Neopredjeljen, to ti znaci ništa. Ali najmlađi brat je više volio da bude ništa nego da bude nešto što nije. Tako su dva brata dugo godina pripadali različitim narodima, dok je treći brat bio ništa.

Mnogi koji su dijelili istu sudbinu kao ova tri brata su se bunili zbog toga, pa je čika Maršal sa svojim drugovima jedne godine odlučio da tri brata i oni koji se bune imaju pravo da budu jedan narod. Dali su im ime: Muslimani. Muslimani sa veliko M. Musliman je svugdje u svijetu pripadnik vjere Islama i piše sa sa malim m, ali u zemlji čika Maršala mogao se tako zvati i jedan cijeli narod. Tako od tog trenutka su tri brata govorila i pisala da su Muslimani. Ništa se bitnije nije promijenilo u njihovom životu. Nisu išli u džamiju, bogomolju gdje se muslimani mole bogu, nisu postili u muslimanskom mjesecu Ramazanu, nisu obavljali muslimanske propise i dužnosti, ali su zato pili alkohol. Učeni ljudi bi jedan takav fenomen zvali paradoksom.
 
Kako god, tri brata još uvijek nisu nikog uznemiravala niti je njih neko uznemiravao. Još uvijek su živjeli sretno i spokojno u zemlji čika Maršala, ali čika Maršal nije živio vječno. Došao je i taj dan kada je čika Maršal izdahnuo svoj posljedni dah. Svi u zemlji čika Maršala su bili tužni ili su se pravili da su tužni tog dana. Od tada sve je polako krenulo niz brdo.

Prošlo je nešto više od desetak godina od smrti čika Maršala, sva tri brata su već dobila svoje prve unuke, kada je novi rat pokucao na njihova vrata. Braća su bila iznenađena i nespremna za takvo zlo, jer čika Predsjednik je javno rekao na televiziji da ‘rata neće biti i da svi mirno mogu da spavaju’, a njihov grad su smatrali oazom mira. Ipak neke zle čike su došle u njihov grad i rat je počeo. Nisu sve te čike bile zle, ali plan koji su oni sprovodili u djelo je bio zao. Zato ćemo ih od sada zvati čike u uniformama.

Čike u uniformama su prvo srušile dva mosta preko velike rijeke. Puno ljudi je tada poginulo. Onda su počeli da pucaju po gradu i da bombarduju dijelove grada. Neki kažu da su oni došli da oslobode grad. Ali ako su došli da oslobode grad, zašto su onda zarobili tri brata? Najmlađeg brata su sa njegovim sinom odveli u jednu gradsku džamiju. Tu su mu naredili da sa jednog stola skače svome sinu na prsa. Najmlađi brat to nije mogao da radi, pa su tukli i njega i sina. Najstarijeg brata i srednjeg brata sa njegovom ženom i najmladjim sinom su odveli u jedno skladište pored rijeke. Neki su to zvali logorom, a neki sabirnim centrom. Kako god, tu je bilo puno po gradu sabranih čika i mladića, a bilo je i žena, djevojaka i poneko dijete. Čike u uniformama su čike i mladiće bez uniformi tukli i masovno ubijali. A svi zarobljeni su morali da pjevaju razne ratne pjesme. To je čike u uniformama činilo sretnim.

Sva tri brata i njihovi članovi porodice su srećom brzo pušteni na slobodu. Poslije toga su se danima krili po raznim kućama. Uzalud. Tri brata bivaju ponovo zarobljeni. Ovog puta stariji brat i najmlađi brat sa sinom bivaju odvedeni u jedan logor takozvani sabirni centar u jednom selu pored jednog drugog grada. Tu su mjesecima držani gladni i žedni, morali su da rade razne poslove, bili su tučeni, a neki od zarobljenika i ubijeni. Srednjeg brata su zarobili i odveli u zgradu gdje je nekad bila vojska bivšeg čika Maršala. Tu ga je jedan mladić u uniformi svaku veče tukao i gasio cigare po njegovom tijelu misleći da je to pepeljara. Srednji brat kaže da je taj mladić u uniformi to sve radio pod dejstvom alkohola i droga. Preko dana, kada bi bio trijezan, bi se ponašao pristojno i vodio normalan razgovor sa njim. Tako mu je mladić u uniformi rekao jednom prilikom da su mu roditelji radili u inostranstvu i da mu je cijeli život nedostajala roditeljska ljubav. Iz nedostatka ljubavi se stvara mržnja, a iz mržnje nasilje i na kraju ubistvo jednog čovjeka kojem je srednji brat bio svjedok. Tako je srednji brat to sve sam sebi objasnio.

Poslije izvjesnog vremene tri brata su ponovo puštena na ‘slobodu’. U međuvremenu su tri gradske džamije bile minirane i dignute u zrak. I ako tri brata nisu nikad ove džamije posjećivali, poruka rušenja džamija im je bila jasna. Trebaju da idu iz svog grada, i to što prije, ali kuda, gdje, kako? Nisu mogli tako lako da napuste grad, a nisu se ni usuđivali. Morali su skoro svaki dan da kopaju kanale zvani rovovi čikama u uniformama. To se zvala radna obaveza. Najmlađi brat je bio dva puta ranjavan, prvi put u jednu, a drugi put u drugu ruku. Poslije toga je pušten u razmjenu. To je kad se jedan broj ljudi sa jedne strane ratne linije razmjeni za ljude sa druge strane ratne linije. Najmlađi brat je otišao svojoj porodici u jedno selo na drugoj strani linije koja se zvala slobodna teritorija. Srednji i stariji brat su ostali u gradu i samo nekim čudom su živi dočekali kraj rata.

U svom tom ratnom haosu je donesene odluka da se tri brata više neće zvati ili bolje reći ne moraju više zvati Muslimani, nego Bošnjaci, stari naziv za stanovnike zemlje Bosne. Bosanci nisu mogli biti, zbog nekih drugih razloga. Tako su ova tri brata u svom kratkom životnom dobu preživjela dva rata i tri nacionalna (narodno-etnička) opredjeljena.

Sutra na popisu u Bosni i Hercegovini će vjerovatno biti neka druga tri brata koja će, svojom slobodnom voljom, reći da su Bošnjaci, Bosanci i Muslimani. Tako da u ovom slučaju istorija/povijest/historija se ponavlja i postaje priča bez kraja.

“Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama.”

(DEPO PORTAL/aa)