Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Završen je još jedan Eurobasket. Evorpsko prvenstvo, 38. po redu, koje je održano u Sloveniji, ljubitelji košarke u svijetu, a najprije Evropi, pamtit će po još jednoj lošoj organizaciji domaćina i FIBA-e,  čudnom sistemu takmičenja, prosječnim utakmicama,  izostanku većine najboljih evropskih košarkaša i brilijantnom nastupu Tonyja Parkera. Među fanovima bh. reprezentacije pak, sjećanje na ovo prvenstveno budit će prvenstveno osjećaje tuge, ponosa i žala zbog još jedne, ko zna koje u nizu, propuštene sportske (a možda čak i životne) prilike, kada smo bili samo na korak od sna i postizanja čuda, ali..., čudo se ni ovaj put nije desilo.

No,  krenimo redom. I prije početka očekivao se jedan od najlošijih i najdosadnijih Eurobasketa, s obzirom da je većina vodećih evropskih zvijezda odlučila da ovo prvenstvo pauzira, pa smo u Sloveniji ostali uskraćeni za nastupe košarkih velikana poput Dirka Nowitzkog, Paula Gasola, Andreja Kiriljenka, Luol Denga, Juan Carlosa Navarra, Miloša Teodosića....

Reprezentacija naših zapadnih susjeda pružila je jako dobar nastup i, zauzevši 4. mjesto, ostvarila svoj najbolji rezultat na evropskim prvenstvima još od 1995. godine, kada su Hrvati bili bronzani.

Da prvenstvo pored izostanka košarkaških asova bude dodatno iritantno potrudili su se i slovenski domaćini, kao i ljudi iz FIBE, ti dugogodišnji rušitelji ove predivne igre, pa se u krajnje konfuzan sistem takmičenja, sa prekobrojne 24 ekipe, savršeno uklopilo katastrofalno suđenje sudijskih diletanata i brojni tehnički nedostaci domaćina koji u pojedinim dvoranama nije bio u stanju obezbijediti ni neometano funkcionisanje semafora.

Uspjeh naših susjeda...

Međutim, upravo izostanak vodećih zvijezda davao je nagovještaj da bi ovo prvenstvo moglo biti neizvjesnije zbog  „šarenijih“ sastava, te da bi neke, kvalitetom objektivno slabije reprezentacije, mogle napraviti iznenađenje. I neke su zaista i iskoristile priliku.

Reprezentacija naših zapadnih susjeda pružila je jako dobar nastup i, zauzevši 4. mjesto, ostvarila svoj najbolji rezultat na evropskim prvenstvima još od 1995. godine, kada su Hrvati bili bronzani. Solidan uspjeh zabilježila je i reprezentacija Srbije. Iako su na prvenstvo došli desetkovani bez nekih od svojih najboljih košarkaša, nakon dobre igre u grupnim fazama, debakla u četvrfinalu od Španije, te poraza i od Slovenije, u utakmici za sedmo mjesto istočne komšije su se ipak uspjele konsolidovati i pobjedom nad Italijom osigurati sebi nastup na Svjetskom prvenstvu 2014. godine.  Historijski uspjeh na ovom prvenstvu ostvarila je Ukrajina, osvojivši na kraju šesto mjeto. Velike ambicije na ovom prvenstvu imali su i domaćini Slovenci, ali u četvrfinalu ipak nisu mogli preko budućih prvaka Francuza, te su se na kraju morali zadovoljiti 5. mjestom.

Nezaustavljivi Tony Parker...

Dvostruki prvak, Španija, iako je nastupao bez dvojice svojih ponajboljih igrača, Paula Gasola i Navarra, važio je za velikog favorita na prvenstvu. Uz nadasve nadmeno i samouvjereno ponašanje igrača na terenu, kalkulisanje u grupnoj fazi i svesrdnu podršku sudaca,  Španci su uistinu odavali utisak ekipe koja takmičenje tretira kao samo još jednu rutinsku formalnost kroz koju mora proći kako bi se domogla novog trofeja. No, da stvari ne završe tako, potrudio se jedan tihi, neizbrušeni košarkaški dragulj i najveći junak ovog prvenstva - Tony Parker.

Dok je većina njegovih evropskih kolega iz NBA, pod izgovorm priprema za narednu sezonu, odlučila odmoriti od ovog Eurobasketa, Parker, trostruki prvak sa San Antonijom i MVP finala 2007. godine, je  kao i svaki put dosad svim srcem igrao za svoju zemlju. Šutirao, igrao i na kraju pobijedio. Nakon ne baš toliko uvjerljivih nastupa Francuza u grupnim fazama, Parker je u četvrfinalu sa 27 ubačenih poena najprije pomrsio račune domaćinima, donijeviši svojoj selekciji uvjerljiv trijumf od deset poena razlike.

Tony Parker, trostruki prvak sa San Antonijom i MVP finala 2007. godine, je  kao i svaki put dosad svim srcem igrao za svoju zemlju. Šutirao, igrao i na kraju pobijedio. Nakon ne baš toliko uvjerljivih nastupa Francuza u grupnim fazama, Parker je u četvrfinalu sa 27 ubačenih poena najprije pomrsio račune domaćinima, donijeviši svojoj selekciji uvjerljiv trijumf od deset poena razlike.

U polufinalu, koje nije pogrešno nazvati i finalem prije finala, Francuze je čekao aktuelni prvak i glavni favorit za osvajanje prvenstva- Španija. U triler završnici utakmice koja je često bivala na rubu incidenta, Parker, koji je poput baletana klizeći kroz protivničku odbranu i pogađajući sve što je bacao u pojedinim trenucima izgledao kao da igra sam protiv čitave španske odbrane, srušio je ego nadobudnim Špancima i sa ubačena 32 poena i ukupnim rezultatom 72-75 odveo Galske pijetlove do finala.

Nakon pokazanog karaktera i nadčovječne psihičke snage u polufinalu, Parker i ekipa finalnu utakmicu protiv Litvanije naprosto nisu mogli izgubiti, te su uvjerljivom pobjedom zasjeli na tron Evrope. Prvi put u historiji. Oh, kakvu li je samo moralnu i ljudsku ćusku Francuz dao svim zvijezdama kojima reprezentativne utakmice u odnosu na klupske karijere gdje zarađuju masne milione predstavljaju tek sekundarna, neobavezna natjecanja, na kojima će se pojavljivati samo onda kada im se prohtije, a i tada će se truditi da se uz što više zahtjeva prema stručnom štabu i upravi, što manje troše na terenu. Parker s druge strane je,  i pored brojnih razočaranje i bolnih poraza koja je Francuska redovno doživljavala na prvenstvima, i pored povreda, i pored brutalno teških NBA sezona, se svake godine odazivao na pripreme reprezentacije i uvijek se bezrezervno davao reprezentaciji.

Danas, za Parkera ne samo da se može reći da je prvak i najbolji igrač Evrope, nego takođe i  neupitna karakterna gromada kakva odlikuje samo najveće.

Moralni pobjednici i bosanski inat...

Pored, naravno, Francuske, najzadovoljniji nastupom na ovom prvenstvu mogu biti Litvanci i osvojena srebrna medalja je i više nego dobar rezultat. Međutim, od poraza u finalu od 14 razlike, Litvananiju su trenuci dijelili od možda još i većeg poraza u zadnjoj utakmici grupne faze, kojim bi oni bili poslani kući, a Bosna i Hercegovina ostvarila svoj historijski uspjeh.

Nakon katastrofalnog starta i poraza od Latvije i Srbije, činilo se da će Zmajevi zabilježiti još jedan očajan nastup na Eurobasketu i služiti ostalim ekipama za popravljanje skora. To je nagovještavao i treći duel sa Crnom Gorom u čiju je zadnju četvrtinu BiH ušla sa deset poena zaostaka i treći uzastopni poraz je bio na pomolu. Međutim, u toj četvrtini naši igrači su naprosto eksplodirali i napravivši 16 razlike u zadnjih 10 minuta na kraju slavili sa 70-76.

Psihički ojačani, naši reprezentativci su sljedeći meč protiv Makedonije i pored brojnih sramnih sudijskih odluka i isključenja trenera Ace Petrovića, uspjeli prilično uvjerljivo završiti u svoju korist. Zahvaljujući već spomenutom konfuznom sistemu takmičenja i rezultatima ostalih utakmica, za prolaz dalje „Zmajevima“ je u zadnjem meču bila neophodna pobjeda protiv Litvanije, jedne od najboljih košarkaških nacija na svijetu, i to ne bilo kakva, nego od  minimalno10 poena razlike. I to se zaista činilo kao nemoguća misija. No, nakon lošeg starta protiv Latvije i Srbije, naši košarkaši su se svojski iskupili u mečevima sa Crnogoracima i Makedonacima, i zaista im nismo mogli ništa zamjeriti, a svaka pobjeda protiv Litvanije bila bi hvale vrijedna.

Ko zna šta bi bilo da je Teletović u zadnje tri minute uspio pogoditi barem još jedan šut s „parkinga“, da je Petrović ranije, a ne nakon serije Litvanaca od 8:0, zvao time out, da je barem ušla ona trica Teletovića dvije sekunde prija kraja koja bi nas odvela na dovoljnih  +10, ili... Ili da nismo očajno startali evropsko prvenstvo i izgubili od Latvije, pa onda bili primorani pokazivati čelični karakter, tjerati bosanski inat, doći nadomak čuda ali čudo ne ostvariti...

Nakon izjednačenog i neizvjesnog prvog poluvremena, krajem treće i početkom četvrte četvrine, naši momci ponovo pokazuju nesvakidašnju psihičku snagu, taj čuveni bosanski inat. Na krilima sjajnih ulaza Đedovića i ludih, potpuno nerezonskih trojki Mirze Teletovića, „s parkinga“ kako je to ushićenim glasom komentarisao Edin Avdić, samo tri minute prije kraja utakmice semafor u Jažicama je pokazivao 16 poena razlike za BiH. Litvanci su bili izgubljeni i u potpunom šoku, dok smo mi s nestrpljenjem očekivali isticanje posljednjih minuta i ostvarenje košarkaškog čuda koje je bilo na dohvat ruke.

Ali, kao da je to trajan usud naše zemlje, san ni ovaj put nije ostvaren. Nekoliko ishitrenih šuteva Teletovića, loši napadi i Đedovića  lična greška, vraćaju Litvancima snagu. Prednost BiH se potpuno topi i na kraju naši košarkaši bilježe herojsku, ali ipak pirovu pobjedu, 78:72!.. A tako je malo falilo! Ko zna šta bi bilo da je Teletović u zadnje tri minute uspio pogoditi barem još jedan šut s „parkinga“, da je Petrović ranije, a ne nakon serije Litvanaca od 8:0, zvao time out, da je barem ušla ona trica Teletovića dvije sekunde prija kraja koja bi nas odvela na dovoljnih  +10, ili... Ili da nismo očajno startali evropsko prvenstvo i izgubili od Latvije, pa onda bili primorani pokazivati čelični karakter, tjerati bosanski inat, doći nadomak čuda ali čudo ne ostvariti...

Epilog...

Nije li ovo prvenstvo, kao i mnoge sportske nesreće BiH, od gola koji je Željezničar primio u posljednoj minuti polufinala Kupa UEFA od Videotona 1985. i tako ostao uskraćen za veliko finale sa Realom, preko Džekine prečke, pa zatim i Muslimovićevog promašaja praznog gola u Lisabonu protiv Portugalu u baražu za Svjetsko prvenstvo 2010., glupog Spahićevog prekršaja u kaznenom prostoru nad Nasrijem, koji je potom izjednačujućim pogotkom sa 11 metara spriječio BiH da kao prvoplasirana u grupi ode na Evropsko prvenstvo 2012. - zapravo samo paradigma našeg kolektivnog mentaliteta, mentaliteta koji nas navodi da uvijek kiksamo na zicerima i sebi u jednostavnim situacijama zagorčavamo život, da bismo onda u nemogućim uslovima pokazivali nadljudsku snagu i dolazili nadomak čuda, ali ipak na kraju završavali kao ponosni i časni gubitnici koji su uvijek pred ciljem, a nikad na njemu?!

Nije li i naša kompletna historija sačinjenja od beskonačnih propuštenih prilika i krivih poteza, koje potom, pretvarajući se u nadljude, pokušavamo ispraviti i pobjediti u utakmicama u kojima smo unaprijed osuđeni na pirovu pobjedu?

Možda ćemo ispit kao nacija položiti tek onda kad nam, umjesto traženja čuda, zadnje utakmice postanu tek puka formalnost u kojima ćemo samo potvrditi našu prethodnu dominaciju nastalu kao rezultat disciplinovanog rada i povlačenja pravih poteza. Fudbalska reprezentacija je, recimo, na dobrom putu da napravi taj korak.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)